Kad ti srce kaže ‘ne’, a razum šuti: Prvi susret s budućim svatovima

“Ne možeš ga pustiti, Jasna! On je još dijete, ne zna što radi!” – vikala je moja sestra Mirela dok smo sjedile u mojoj kuhinji, a ja sam gledala u praznu šalicu kave, ruku stisnutih oko nje kao da će mi toplina pomoći da pronađem odgovor. Ali odgovor nije dolazio. Samo su mi kroz glavu prolazile slike onog večera, kad sam prvi put upoznala oca buduće snahe, čovjeka koji mi je u trenu srušio sve iluzije o tome kakva će biti naša nova obitelj.

Bilo je to prošle subote. Marko, moj sin, pozvao me na večeru kod njezinih. “Mama, bit će ti super, svi su baš normalni i veseli!” rekao je s onim svojim osmijehom koji mi je uvijek topio srce. Nisam imala razloga sumnjati. Marko je uvijek bio odgovoran, dobar dečko, nikad problema, nikad loših društava. Ali kad smo stigli u stan na Drveniku, odmah sam osjetila neku nelagodu. Miris rakije u zraku, glasna muzika iz stare linije, a na stolu – više boca nego tanjura.

Snježana, Markova djevojka, bila je vidno nervozna. “Mama, tata je malo umoran od posla…” šapnula mi je dok smo ulazile. Nije trebalo dugo da shvatim što to znači. Njezin otac, gospodin Zoran, već je bio poprilično pod gasom. “Aaaa, to je ta slavna Markova mama! Ajde, sjedni, popij s nama!” vikao je i mahao bocom kao da je dirigent. Pokušala sam se nasmiješiti i ostati pristojna, ali srce mi je tuklo kao ludo.

Večera je bila sve samo ne ugodna. Zoran je pričao viceve na rubu dobrog ukusa, stalno prekidao Snježanu i njezinu majku Vesnu, a Marko se trudio sve okrenuti na šalu. Vidjela sam kako mu lice mijenja boju svaki put kad bi Zoran podigao glas ili lupio šakom o stol. “Ajde, Marko, pokaži ti nama kako se pije u tvojoj kući!” vikao je Zoran i točio mu čašu do vrha. Marko se nasmijao, ali pogledao me ispod oka – tražio je moju podršku ili možda spas.

Kad smo napokon izašli iz stana, osjećala sam se kao da sam preživjela oluju. Marko je šutio cijelim putem do auta. “Mama… znaš da Snježana nije kao njezin tata?” rekao je tiho. Samo sam ga zagrlila i rekla: “Znam, sine.” Ali nisam znala što ću dalje.

Cijeli tjedan nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje pokojne majke: “Pazi s kim ti dijete ulazi u familiju. Nije svejedno.” S druge strane, gledala sam Marka – prvi put stvarno zaljubljenog, sretnog. Snježana je divna djevojka, skromna i vrijedna, ali njezina obitelj… Bojala sam se za sina. Što ako Zoran jednog dana povrijedi Snježanu? Što ako Marko upadne u njihove probleme? Je li moguće pobjeći od takve sjene?

Mirela mi nije dala mira. “Jasna, moraš mu reći! Ne možeš ga pustiti da se veže za takvu obitelj! Sjeti se kako je bilo s našim ocem…” I tu me pogodila ravno u srce. Naš otac je isto pio. Godinama smo trpjele njegovu narav i sramotu pred susjedima u Travniku. Znala sam što znači živjeti s alkoholizmom u kući – i koliko boli ostavlja.

Ali Marko nije ja. On ima pravo na svoj život. Ipak, nisam mogla samo šutjeti. Sljedeće jutro pozvala sam ga na kavu.

“Sine, moram te nešto pitati… Jesi li siguran da želiš ovo? Znaš li što znači biti dio takve obitelji?”

Marko me pogledao ravno u oči. “Mama, znam da nije lako. Ali Snježana nije njezin otac. Ona pati zbog njega više nego itko. Ne mogu je ostaviti zbog tuđih grijeha. Ako joj ja ne budem podrška, tko će?”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sjetila sam se sebe s dvadeset godina – koliko sam željela da me netko zaštiti, ali i koliko sam mrzila kad su mi govorili što da radim.

“Samo želim da budeš sretan”, prošaptala sam.

“Bit ću, mama. Samo mi vjeruj.”

Dani su prolazili, a ja sam se borila sama sa sobom. Ponekad bih uhvatila Marka kako gleda u prazno ili kako mu ruke drhte kad priča o Snježaninoj obitelji. Pitala sam se – jesam li pogriješila što ga nisam više nagovarala? Ili bih ga time samo gurnula dalje od sebe?

Jedne večeri Snježana me nazvala uplakana: “Tata je opet pio… Marko je otišao po njega u birtiju.” Srce mi se steglo od straha i bijesa. Ali kad su došli kući, Marko me samo zagrlio i rekao: “Mama, sad razumiješ zašto joj ne mogu okrenuti leđa.” Tada sam shvatila – moj sin je odrastao.

Možda ne mogu birati njegov put, ali mogu biti uz njega kad padne i kad ustane. Možda će njegova ljubav biti jača od prošlosti – a možda će ga slomiti. Ali to više nije moja borba.

Ponekad se pitam: Jesam li dobra majka ako pustim sina da ide putem koji ne bih izabrala za njega? Ili ga volim najviše baš onda kad mu dopustim da bude svoj?