Kad ti svekar pokuca na vrata: Mojih pet mjeseci borbe za vlastiti dom
“Jel’ možeš ti malo tiše s tim djetetom? Nije vojna vježba, nego beba!” – glas svekra odjeknuo je kroz hodnik našeg stana, dok sam pokušavala uspavati malog Ivana. Ruke su mi drhtale, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema kuhinji gdje je moj muž, Dario, sjedio za stolom, zureći u mobitel. Nije rekao ništa. Kao i obično.
Pet mjeseci. Toliko je svekar najavio da će ostati kod nas, dok mu ne renoviraju kuću u selu kraj Bjelovara. Pet mjeseci u našem trosobnom stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje smo Dario i ja napokon pronašli mir nakon godina borbe s kreditima, njegovim otkazom i mojim paničnim napadima. Uvijek sam mislila da smo preživjeli najgore. Ali nisam znala što znači kad ti netko svakodnevno ulazi u privatnost, kad ti netko stalno broji korake i komentira svaku sitnicu.
Prvi dan njegovog dolaska još uvijek mi odzvanja u glavi. Svekar, Stjepan, došao je s dva ogromna kofera i vrećom domaćih kobasica. “Evo, da ne gladujete!” rekao je glasno, a ja sam se nasmiješila iz pristojnosti. Dario je bio nervozan, ali nije htio ništa reći ocu. “Znaš kakav je tata… Samo da prođe tih par mjeseci,” šapnuo mi je kasnije te večeri dok smo ležali u krevetu.
Ali nije prošlo ni tjedan dana, a već sam osjećala da gubim tlo pod nogama. Stjepan je imao svoje navike: ustajao je u pet ujutro, puštao radio na najjače i kuhao kavu kao da priprema vojsku za bitku. Ivan bi se svaki put probudio i plakao, a ja bih ga satima ljuljala dok mi suze nisu same tekle niz lice od umora.
“Zašto ne kažeš nešto svom ocu?” pitala sam Darija jedne večeri kad sam mislila da će poludjeti od svega.
“Ne mogu… On nema nikog osim mene. Znaš da mu je mama umrla prije deset godina. Ne želim ga povrijediti,” odgovorio je tiho.
“A mene? Mene možeš povrijediti?”
Nije odgovorio. Samo je ustao i otišao pod tuš.
Dani su prolazili, a napetost je rasla. Svekar je komentirao sve: kako hranim dijete, kako kuham, zašto ne perem prozore češće, zašto ne štedimo više struje. Jednog dana sam ga zatekla kako prekopava po našim računima na stolu.
“Što to radite?” pitala sam oštro.
“Ma gledam samo… Da vidim koliki su vam računi. Treba paziti na novac!”
Osjetila sam kako mi se krv penje u lice. “To su naši privatni papiri. Molim vas da ih ne dirate više.”
Pogledao me ispod oka i samo promrmljao: “Nervozna si ti nešto… Trebala bi više poštovati starije.”
Te večeri sam prvi put zaplakala pred Darijem. “Ne mogu više! Ovo nije život! Ovo nije naš dom!”
On me zagrlio, ali osjećala sam da mu ruke drhte. “Molim te, izdrži još malo… Tata nema kamo.”
Počela sam izbjegavati vlastiti stan. Šetala bih s Ivanom satima po parku, samo da ne moram slušati Stjepanove komentare ili gledati kako Dario šuti i nestaje u sebi. Počela sam sumnjati u sebe – jesam li ja ta koja pretjeruje? Jesam li nezahvalna snaha?
Jednog dana svekar je donio rakiju iz podruma i pozvao Darija na čašicu.
“Vidiš ti svoju ženu… Nije ona za selo, ni za obitelj. Previše je nervozna. Moraš ti to malo drugačije postaviti!”
Čula sam ih kroz vrata dnevne sobe. Suze su mi navrle na oči, ali ovaj put nisam pobjegla. Ušla sam unutra i rekla:
“Dosta! Ovo je moj dom isto koliko i tvoj, Dario! Ako ne možeš stati iza mene, onda ću ja sama braniti svoj mir!”
Stjepan me pogledao kao da sam poludjela. “Eto vidiš! To ti govorim! Danas žene misle da su glavne!”
Dario je šutio. Samo je gledao u pod.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što smo prošli – o danima kad nismo imali za pelene, kad smo se svađali zbog novca, kad sam mislila da će nas brak puknuti zbog nepovjerenja i stresa. Ali uvijek smo bili zajedno protiv svijeta. Sad imam osjećaj da stojim sama protiv cijelog svijeta – protiv svekra, protiv muževe šutnje, protiv vlastitih sumnji.
Prošli su tjedni i mjeseci. Svekar je ostao do kraja renovacije svoje kuće, a ja sam svaki dan brojala dane do njegovog odlaska kao zatvorenik koji broji dane do slobode.
Kad je konačno otišao, stan je bio tih kao nikad prije. Dario me zagrlio i rekao: “Znam da ti nije bilo lako… Oprosti što nisam bio uz tebe više. Bojao sam se izgubiti oca – ali nisam htio izgubiti tebe.”
Pogledala sam ga i shvatila koliko nas je ovo promijenilo. Jesmo li jači ili slabiji? Jesmo li još uvijek mi?
Ponekad se pitam: Koliko daleko trebaš ići zbog obitelji? Gdje završava žrtva, a počinje gubitak sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?