Kada Me Je Ćerka Zamolila Da Se Uselim: Istina Koja Je Isplivala Između Zida Njihovog Stana

“Mama, možeš li doći kod nas na tjedan dana? Treba mi pomoć s Leonom dok spremam ispite, stvarno ne stižem sve sama.” Milica je zvučala iscrpljeno, glas joj je drhtao kroz slušalicu. Nisam ni trepnula, već sam počela pakirati torbu. Znam da ljudi pričaju kako previše pomažem svojoj odrasloj djeci, ali što drugo mogu? Majka sam.

Kad sam stigla pred njihov stan u Novom Zagrebu, dočekao me miris ustajalog zraka i tišina koja nije bila obična – bila je gusta, puna neizgovorenih riječi. Leon mi je potrčao u zagrljaj, a Milica je samo kratko kimnula glavom i nestala u sobi. Njen muž, Ivan, sjedio je za stolom, buljeći u ekran mobitela. “Dobar dan, gospođo Vesna,” promrmljao je bezvoljno.

Prve večeri, dok sam uspavljivala Leona, čula sam tiho prepiranje iz dnevne sobe. “Ne mogu više ovako, Ivane!” šaptala je Milica. “Sve je na meni!” Ivan je odgovorio nešto nerazgovijetno, ali osjetila sam težinu u zraku. Srce mi se stegnulo – nešto nije bilo u redu.

Sljedećih dana pokušavala sam pomoći koliko sam mogla. Kuhala sam, čistila, vodila Leona u park. Milica je sjedila za stolom s knjigama, ali često bi zurila u prazno, pogleda mutnog od umora. Ivan je izlazio rano i vraćao se kasno, a kad bi bio doma, šutio je ili se svađao s Milicom zbog sitnica – neoprane šalice, Leonove igračke na podu.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Milica je sjela kraj mene. Oči su joj bile crvene. “Mama… ne znam više što da radim. Ivan je izgubio posao prije tri mjeseca i od tada kao da ga nema. Sve je na meni – Leon, faks, računi… Bojim se da ću puknuti.”

Stisnula sam joj ruku. “Zašto mi nisi rekla?”

Slegnula je ramenima. “Nisam htjela da brineš. Znam da si i ti sama…”

Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kako Ivan šeta po stanu, kako Milica tiho plače u sobi. Ujutro sam odlučila razgovarati s Ivanom. Zatekla sam ga na balkonu s cigaretom.

“Ivane, znam da ti nije lako. Ali Milica ne može sve sama. Moraš joj pomoći – ako ne možeš financijski, barem budi tu za nju i Leona.” Pogledao me kao da sam ga ošamarila.

“Gospođo Vesna, mislite da ne želim? Svaki dan šaljem molbe za posao. Nitko ne odgovara. Osjećam se kao promašaj… Milica me gleda kao teret. Vi svi mislite da sam nesposoban.”

Nisam znala što reći. Vidjela sam u njegovim očima strah i sram.

Tih dana počela sam primjećivati još nešto – Leon je bio nemiran, često bi plakao bez razloga ili se skrivao ispod stola kad bi roditelji povisili ton. Jednog popodneva, dok smo slagali kocke na tepihu, šapnuo mi je: “Baka, zašto mama i tata viču? Hoće li tata otići?”

Zagrlila sam ga čvrsto. “Neće, dušo. Svi ponekad vičemo kad smo tužni ili umorni.” Ali nisam bila sigurna vjerujem li u to.

Nakon tjedan dana shvatila sam da im ne mogu pomoći samo kuhanjem i čuvanjem djeteta. Trebali su razgovor, podršku – možda čak i stručnu pomoć. Jedne večeri okupila sam ih za stol.

“Djeco, znam da vam nije lako. Ali morate pričati jedno s drugim – ne samo o računima i obavezama. Ivan, ako ti treba pomoć oko traženja posla ili razgovora s nekim stručnim, tu sam. Milice, moraš misliti i na sebe – nisi sama u ovome.” Milica je briznula u plač, a Ivan ju je prvi put nakon dugo vremena zagrlio.

Sljedećih dana atmosfera se malo popravila. Ivan je pristao otići na razgovor za posao koji sam mu pronašla preko poznanika iz kvarta. Milica je dogovorila razgovor s psihologom na fakultetu. Leon se smijao češće.

Kad sam odlazila kući, Milica me zagrlila kao kad je bila mala djevojčica. “Hvala ti što si došla… Ne znam što bismo bez tebe.”

Vozila sam se tramvajem kroz sumrak Zagreba i razmišljala: Koliko nas skriva istinu iza zatvorenih vrata? Koliko majki šuti i trpi jer misli da mora biti jaka za sve? Možda bismo svi trebali češće pitati jedni druge: ‘Kako si – stvarno?’