„Kakva sramota od rodbine!” – Nedjeljni ručak koji je sve promijenio
„Jelena, zar stvarno misliš da je normalno da tvoja djeca ovako sjede za stolom? Pogledaj ih, ni pozdraviti ne znaju kako treba!” – tetka Ljubica je podigla obrve i pogledala me preko stola, dok je u isto vrijeme rezala pečenje kao da siječe moje strpljenje na komadiće.
Osjetila sam kako mi obrazi gore, ali nisam ništa rekla. Pogledala sam prema mužu, Davoru, nadajući se da će barem on nešto reći. On je samo slegnuo ramenima i nastavio točiti vino svom bratu Ivanu. Moja djeca, Ana i Filip, sjedili su pognutih glava, gurkajući vilicama po tanjuru. Znala sam da im je neugodno, ali nisam htjela praviti scenu. Još uvijek sam vjerovala da će sve proći ako budem šutjela.
„U moje vrijeme djeca su znala što znači poštovanje! Nisu sjedila kao kipovi i buljila u mobitele!” nastavila je Ljubica, a ostali su se nasmijali. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Ana je stisnula moju ruku ispod stola, a Filip je pokušavao sakriti suze.
„Možda bi trebala više raditi na njihovom odgoju, Jelena,” ubacila se svekrva Mara, „ili ih barem naučiti da pozdrave kad dođu.”
Pogledala sam Davora još jednom. On je zurio u tanjur kao da ga se ništa ne tiče. U tom trenutku mi je kroz glavu prošlo sve ono što sam godinama trpjela – sitne uvrede, komentare o mojoj kuhinji, o tome kako nisam dovoljno dobra supruga, kako sam previše popustljiva majka. Sve sam to gutala zbog ‘mira u kući’.
Ali danas… danas mi je bilo dosta.
„Dosta!” izgovorila sam glasnije nego što sam planirala. Svi su utihnuli i pogledali me kao da sam upravo opsovala pred djecom.
„Moja djeca su pristojna i dobra. Ako imate problem s njima, imate problem sa mnom. Neću više dozvoliti da ih ponižavate pred svima!”
Tetka Ljubica je podigla obrve još više. „Kakva sramota! Nikad ovako nešto nisam doživjela! Tko si ti da mi govoriš kako ću razgovarati za svojim stolom?”
„Majko,” obratila sam se svekrvi, „godinama slušam vaše komentare o meni i mojoj djeci. Dosta mi je. Ako ne možete poštovati mene i moju obitelj, nećemo više dolaziti.”
Davor je napokon podigao pogled. „Jelena, nemoj sad praviti dramu…”
„Drama?” prekinula sam ga. „Drama je ovo što vi svi radite mojoj djeci! Zar ti stvarno misliš da je normalno da ih ponižavaju pred tobom, a ti šutiš?”
Nastala je tišina. Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima, ali nisam odustajala. Ana me gledala s mješavinom straha i divljenja, a Filip je konačno podigao glavu.
„Mama, možemo li ići kući?” tiho je upitao.
Ustala sam i uzela ih za ruke. „Idemo.”
Dok smo izlazili iz kuće, čula sam šapat iza leđa: „Kakva sramota od žene… uništila nam je ručak.”
U autu smo dugo šutjeli. Djeca su gledala kroz prozor, a ja sam pokušavala suspregnuti suze. Davor nije rekao ni riječ cijelim putem do kuće.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu i razmišljala jesam li pretjerala. Jesam li trebala šutjeti još jednom? Jesam li uništila odnose zbog jednog ručka? Ali onda bih se sjetila Aninih uplakanih očiju i Filipovih stisnutih usana.
Sljedećih dana Davor je bio hladan i povučen. Nije htio razgovarati o tome što se dogodilo. Svekrva mi nije slala poruke kao inače, a tetka Ljubica je već proširila priču po cijelom selu kako sam bezobrazna i nezahvalna snaha.
Na poslu su me kolegice pitale zašto izgledam umorno. Nisam im htjela pričati detalje, ali jedna od njih, Sanja, samo me pogledala i rekla: „Znaš, nekad moraš birati između onoga što je ispravno i onoga što svi očekuju od tebe.”
S vremenom su djeca postala opuštenija kod kuće. Više nisu bila nervozna kad bi zazvonio telefon ili kad bi Davor spomenuo posjet njegovoj porodici. Počeli smo vikende provoditi zajedno – šetnje po Maksimiru, izleti na Sljeme ili jednostavno gledanje filmova kod kuće.
Ali odnos s Davorom se nije popravio. Sve češće smo šutjeli za stolom. On bi odlazio kod svoje majke sam, a ja bih ostajala s djecom. Ponekad bih ga uhvatila kako me gleda s nekom tugom ili ljutnjom u očima.
Jedne večeri, dok su djeca spavala, sjela sam do njega na kauč.
„Davor, znaš li koliko mi je bilo teško to napraviti? Nisam to učinila iz inata nego zato što volim našu djecu.”
On je samo odmahnuo glavom. „Znam… ali sad si ih okrenula protiv moje obitelji.”
„Nisam ih ja okrenula protiv nikoga. Oni su samo prestali trpjeti poniženja.”
Nije odgovorio ništa više te noći.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako nismo bili kod njegove porodice. Djeca su sretnija, ali ja osjećam prazninu zbog izgubljenih odnosa – ne toliko zbog njih koliko zbog osjećaja da možda nisam uspjela sačuvati porodicu na okupu.
Ponekad se pitam: Jesam li pogriješila što sam izabrala svoju djecu umjesto ‘mira u kući’? Je li moguće biti dobar roditelj i dobar supružnik kad te život natjera da biraš između onih koje voliš?