Kćerka me želi iseliti iz mog doma: Jesam li zaista višak u vlastitom životu?
“Mama, molim te, shvati me! Ne mogu više izdržati s djecom u onoj maloj sobici! Tvoj stan zjapi prazan, a ti ionako samo sjediš i gledaš kroz prozor!”
Mirela je vikala, a ja sam zurila u stare zavjese koje sam sama šila prije dvadeset godina. U tom trenutku, činilo mi se da su i one tužne kao i ja. Srce mi je lupalo, ruke su mi drhtale. Nisam mogla vjerovati da razgovaramo o tome da napustim svoj dom, mjesto gdje sam s tvojim ocem provela čitav život, gdje sam gledala kako vi, moja djeco, rastete, smijete se, svađate, zaljubljujete.
“Mirela, ovo je moj dom. Ovdje sam sve što imam ostavila. Ovdje je tvoja soba još uvijek onakva kakvu si je ostavila kad si otišla na fakultet. Ovdje je tatina stara fotelja, još uvijek miriše na njegov duhan. Kako možeš tražiti od mene da to napustim?”
Mirela je uzdahnula, a oči su joj bile pune suza. “Mama, ja nemam izbora! Plaćam kredit, alimentaciju ne dobijam redovno, dečki rastu… Ne tražim da mi daš stan zauvijek! Samo dok se ne snađem. Ti bi bila bliže bolnici, lakše bi ti bilo…”
Zastala sam. Bliže bolnici? Zar sam već toliko stara i nemoćna da mi je mjesto pored bolnice? Zar sam postala teret?
Noćima nisam spavala. Gledala sam kroz prozor u staru lipu koju smo muž i ja zasadili kad smo se uselili. Sjećam se kako smo se smijali dok smo kopali rupu, kako smo sanjali o budućnosti. Sad ta lipa baca sjenu na moj život.
Sutradan me nazvala starija kćerka, Sanja. “Mama, nemoj pristajati na to! Znaš kakva je Mirela – uvijek misli samo na sebe! Ako joj sad popustiš, nikad više nećeš imati mira. Tvoj stan je tvoja sigurnost!”
Sanja je uvijek bila praktična. Ali nije razumjela koliko me boli gledati Mirelu kako se muči. Nije lako biti samohrana majka dvojice dječaka u današnjem Zagrebu. Sve je skupo, ljudi su hladni, a ona nema nikoga osim mene.
Ipak, nisam mogla pobjeći od osjećaja izdaje. Kao da više nisam dobrodošla u vlastitom domu. Kao da sam višak.
Jedne večeri Mirela je došla s dječacima. Mali Ivan odmah je potrčao prema vitrini s igračkama koje sam čuvala još od njihovog djetinjstva.
“Bako, mogu li uzeti ovog medu?”
“Naravno, dušo,” nasmiješila sam se kroz suze.
Mirela me pogledala ispod oka. “Vidiš, mama, njima bi ovdje bilo lijepo. Ima mjesta za sve nas. Možda bismo mogli svi zajedno živjeti?”
Zamislila sam tu sliku: dječji smijeh u hodniku, nered po kuhinji, stalna buka… Ali i stalna briga, stalni osjećaj da smetam ili da nisam dovoljno dobra baka ni majka.
“Ne znam… Nisam više navikla na toliku gužvu,” priznala sam tiho.
Mirela je šutjela cijelu večer. Kad su otišli, osjećala sam se još usamljenije nego prije.
Sljedećih dana susjedi su počeli šaputati po haustoru.
“Jesi čula? Mirelina mama ide u garsonjeru! Jadna žena…”
“Ma znaš kako je danas – djeca samo gledaju svoj interes!”
Bilo me sram izaći iz stana. Osjećala sam se kao da svi znaju moju sramotu.
Jednog jutra zazvonio je telefon. Bio je to moj brat Zoran iz Mostara.
“Seko, nemoj dozvoliti da te istjeraju iz tvog doma! Znaš li koliko ljudi ovdje živi s djecom pod istim krovom? Nije lako, ali barem si svoja na svome!”
Zoran me podsjetio na naše djetinjstvo – na bakinu kuću u kojoj nas je uvijek bilo puno, ali nikad nije bilo osjećaja da netko nekome smeta.
Ali vremena su se promijenila. Danas svi žele svoj mir, svoj prostor.
Nakon nekoliko tjedana natezanja, Mirela je postala sve nervoznija.
“Mama, ako ne želiš meni pomoći, barem reci to jasno! Ne mogu više živjeti ovako!”
Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam željela biti prepreka njenoj sreći, ali nisam ni željela izgubiti ono malo što mi je ostalo od života sa suprugom.
Jedne večeri sjela sam za kuhinjski stol i napisala pismo Mireli:
“Draga moja kćeri,
Znam da ti nije lako i da si umorna od svega. I ja sam umorna – od samoće i od osjećaja da više nikome nisam potrebna osim kad treba nešto dati ili žrtvovati. Moj dom je sve što imam. Ovdje su moji uspomene i moj mir. Ne mogu ga napustiti dokle god mogu sama brinuti o sebi. Ali vrata mog doma su ti uvijek otvorena – za tebe i tvoje sinove – kad god poželiš doći kao gost ili kao kćerka koja treba zagrljaj svoje majke.
Tvoja mama”
Kad je pročitala pismo, Mirela je dugo plakala. Nismo više razgovarale o preseljenju. Nastavila je dolaziti vikendom s dječacima; zajedno smo kuhali ručak i gledali stare albume.
Ali nešto se promijenilo među nama – kao da smo obje shvatile koliko je teško biti žena u ovom društvu: uvijek između tuđih potreba i vlastitih snova.
Ponekad sjedim sama uz prozor i pitam se: Jesam li sebična što želim zadržati svoj dom? Ili sam samo čovjek koji želi dostojanstveno ostarjeti? Što biste vi učinili na mom mjestu?