„Kupi si sam kruh i skuhaj si – dosta mi je!” – Priča žene koja je rekla dosta mužu koji nije htio odrasti
„Jesi li opet zaboravila kupiti kruh? Pa što ti cijeli dan radiš kod kuće?” – njegov glas odjeknuo je kroz stan, a meni su ruke zadrhtale dok sam vadila lonac s vatre. Pogledala sam kroz prozor, tražeći spas u tamnom, zagrebačkom nebu, ali spas nije dolazio. U tom trenutku, kao da mi je netko stisnuo srce šakom, shvatila sam: ovo više nisam ja.
Godinama sam šutjela. Godinama sam slušala kako se šalio pred prijateljima: „Ma, Sanja sve radi, ja samo dođem jesti i spavati.” Smijali su se, a ja bih se smješkala, skrivajući sram i tugu. U početku sam mislila da je to normalno, da tako treba biti – žena drži kuću, muž radi. Ali ja sam radila isto kao i on. U banci sam provodila osam sati dnevno, a onda trčala doma kuhati, prati, pomagati djeci oko škole. On bi došao, bacio jaknu na stolicu i upalio televizor.
Moja mama bi rekla: „Sanja, tako ti je to u braku. Muškarac je muško.” Ali ja sam osjećala kako se u meni skuplja gorčina. Svaki put kad bi me pitao gdje su mu čarape ili zašto nema večere na stolu, osjećala sam se manje vrijednom. Kao da sam nestajala.
Te večeri, kad je opet podigao glas zbog kruha, nešto je puklo u meni. „Kupi si sam kruh i skuhaj si večeru! Dosta mi je!” – izletjelo mi je iz usta prije nego što sam stigla razmisliti. On me pogledao kao da sam poludjela.
„Što ti je sad? Jesi luda?”
„Nisam luda! Samo sam umorna! Umorna od toga da sve radim sama, da me uzimaš zdravo za gotovo! I ja radim! I ja imam pravo na odmor!”
Nastala je tišina. Djeca su prestala tipkati po mobitelima i gledala nas širom otvorenih očiju. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
On je ustao, ljutito pokupio ključeve i zalupio vratima. Djeca su šutjela. Ja sam sjela za stol i prvi put nakon dugo vremena pustila suze da teku.
Sljedećih dana vladala je napetost. On bi dolazio kasno, izbjegavao me pogledati. Djeca su bila zbunjena. Moja kći Petra mi je šaptom rekla: „Mama, jesi dobro?”
„Jesam, dušo. Samo… mama više ne može sve sama.”
Počela sam razmišljati o svemu što sam žrtvovala – prijateljstva koja su nestala jer nisam imala vremena za kavu, hobije koje sam napustila jer „nije bilo mjesta za mene”. Sjetila sam se kako sam voljela crtati, ali posljednji put kad sam uzela olovku u ruke bilo je prije deset godina.
Jedne subote odlučila sam otići na kavu s prijateljicom Ivanom. „Sanja, ti si uvijek bila jaka”, rekla mi je dok smo sjedile na terasi kafića u centru. „Ali nitko ne može nositi sve na leđima.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Zatekla sam ga kako sjedi za stolom s Petrom i sinom Lukom. Na stolu su bile prazne kutije pizze.
„Nisi kuhala?” pitao je Luka.
„Ne, danas sam bila s prijateljicom.”
Petra se nasmiješila. „Super!”
Muž me gledao ispod oka. Osjetila sam njegovu nelagodu, ali nisam popuštala.
Sljedećih tjedana počela sam postavljati granice. Više nisam trčala po kući čim bi on nešto zatražio. Djeci sam dala zadatke – Luka pere suđe, Petra usisava. On je gunđao, ali nije imao izbora.
Jedne večeri sjeo je kraj mene dok sam gledala seriju.
„Sanja… Jesi li stvarno tako nesretna sa mnom?”
Duboko sam udahnula.
„Nisam nesretna zbog tebe kao osobe. Nesretna sam jer se osjećam kao sluškinja u vlastitoj kući.”
Šutio je dugo.
„Nisam znao da te to toliko boli.”
„Zato što nikad nisi pitao.”
Te noći nije bilo svađe ni vike. Samo tišina i težina između nas. Ali prvi put osjetila sam olakšanje jer sam rekla što me muči.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako sam rekla dosta. Nije sve idealno – još uvijek ima dana kad poželim pobjeći iz vlastite kože. Ali više ne šutim. Više ne dopuštam da me gaze očekivanja drugih.
Ponekad se pitam: koliko nas još šuti? Koliko žena svake večeri briše suze u tišini jer misle da nemaju pravo na svoje vrijeme? Možda nismo same – možda samo trebamo skupiti hrabrost i reći: dosta mi je.