Majčina hrabrost na klupi u Maksimiru: Kad ti nepoznati glas pokušava oduzeti pravo na ljubav
“Zar vas nije sram? Ima djece ovdje!” – glas nepoznate žene presjekao je zrak baš kad sam nježno privijala Emu uz sebe, pokušavajući je umiriti na klupi u Maksimiru. Sunce je grijalo, ptice su pjevale, a ja sam, po tko zna koji put, pokušavala pronaći mir u ovom gradu koji često ne prašta slabost. Pogledala sam ženu – možda četrdesetih godina, stroga lica, ruku prekriženih na prsima kao da brani svijet od mene i moje bebe.
“Oprostite?” – izustila sam, osjećajući kako mi lice gori od srama i bijesa. Ema je sisala mirno, nesvjesna oluje koja se sprema. “Rekla sam da to nije primjereno! Ako već morate, idite kući ili barem pokrijte dijete.”
U tom trenutku, sve moje nesigurnosti – svi oni sati neprospavane noći, sve suze zbog osjećaja da nisam dovoljno dobra majka – eksplodirali su u meni. Sjetila sam se kako mi je muž Ivan prije nekoliko dana rekao: “Možda bi stvarno trebala biti diskretnija… znaš kakvi su ljudi.” Sjetila sam se i svoje mame Mirele koja mi je uvijek govorila da budem jaka, ali i ona bi ponekad šaptom rekla: “Nemoj pred svima, sine.”
Ali sada, gledajući tu ženu, znala sam da više ne mogu šutjeti. “Gospođo, ovo je jedini način na koji moja kćer može jesti. Ako vas to vrijeđa, slobodno se okrenite. Ja neću prestati hraniti svoje dijete zato što vi mislite da je to sramotno.”
Ona je frknula nosom i odmaknula se nekoliko koraka, ali nije prestajala buljiti. Osjetila sam poglede drugih roditelja – neki su se pravili da ne vide ništa, neki su šaptali među sobom. Jedan stariji gospodin s brkovima dobacio je: “Ma pusti ženu na miru! I nas su tako hranili!”
Ema je završila s dojenjem i zaspala mi na rukama. Drhtala sam od adrenalina i ljutnje. Nisam znala što me više boli – riječi te žene ili tišina drugih ljudi koji su samo gledali.
Kad sam došla kući, Ivan me dočekao s pitanjem: “Jesi li opet imala problema?” Klimnula sam glavom i ispričala mu sve. “Znaš, možda bi stvarno trebala razmisliti o onim maramama za dojenje…” rekao je tiho.
“Ivan, zar ti stvarno misliš da ja trebam skrivati svoje dijete dok ga hranim? Zar je to toliko nepristojno?”
On je slegnuo ramenima: “Nije do mene… ali znaš kakvi su ljudi ovdje.”
Te večeri nisam mogla zaspati. U glavi su mi odzvanjale riječi te žene i Ivanova tišina. Sjetila sam se kako mi je prijateljica Sanja iz Sarajeva pričala da je i ona imala sličnu situaciju u Vilsonovom šetalištu – tamo ju je čak policajac zamolio da prestane dojiti jer “nije primjereno pred muškarcima”.
Zašto nas tjeraju da se skrivamo? Zašto je hranjenje djeteta postalo nešto što treba raditi u mraku, iza zatvorenih vrata?
Sljedećeg dana odlučila sam napisati svoju priču na Facebooku. Nisam očekivala ništa posebno – samo sam morala izbaciti iz sebe sve što me gušilo. Opisala sam susret u parku, osjećaj srama i bijesa, Ivanove riječi i svoju nemoć.
Poruke podrške počele su stizati gotovo odmah. “Bravo!” pisale su žene iz cijele Hrvatske i Bosne. “I meni se to dogodilo!” “Ne daj se!” Ali bilo je i onih drugih: “Nije mjesto za to na javnom mjestu.” “Imaš WC ako već moraš.”
Jedna poruka posebno me pogodila – napisala ju je Lejla iz Tuzle: “Moja mama me prestala dojiti jer joj je svekrva rekla da je to sramota pred muškarcima. Cijeli život osjećam neku prazninu zbog toga. Hvala ti što si hrabra za nas koje nismo bile.”
Te riječi su mi dale snagu koju nisam imala dan ranije.
Kad sam sljedeći put otišla u park, bila sam spremna na sve. Sjela sam na istu klupu, privila Emu uz sebe i pogledala oko sebe – ovaj put s ponosom. Neki su me gledali, neki ignorirali, ali ja više nisam osjećala sram.
Navečer smo imali obiteljsku večeru kod mojih roditelja. Tata Zoran je pričao o politici, mama Mirela rezala kolač, a brat Filip tipkao po mobitelu. Kad sam spomenula što mi se dogodilo, tata je odmahnuo rukom: “Ma ljudi su uvijek bili zavidni i zločesti. Ne obaziri se.” Mama je šutjela.
Kasnije mi je prišla dok sam presvlačila Emu: “Sine… Znaš, ja tebe nikad nisam smjela dojiti pred tvojim djedom. Bilo me strah što će reći susjedi. Ali sad kad vidim tebe… ponosna sam što si drugačija.”
Te noći gledala sam Emu kako spava i razmišljala o svim ženama prije mene koje nisu imale priliku reći što misle. O svim onim koje su morale birati između djeteta i tuđeg mišljenja.
Možda će jednog dana Ema živjeti u svijetu gdje neće morati skrivati svoju glad ili ljubav svoje majke.
Ali dok taj dan ne dođe…
Hoćemo li ikada biti dovoljno hrabri da budemo ono što jesmo – bez straha od tuđih pogleda? Koliko još puta moramo objasniti da ljubav nije sramota?