Majčina ljubav u sjeni Save: Jesam li ikad dovoljno dobra?

“Opet si zaboravila kupiti mlijeko, Ivana! Kako misliš da će ti djeca narasti zdrava kad stalno nešto fali u kući?” Majčin glas para jutarnju tišinu dok kiša neumorno lupa po prozoru našeg stana u Novom Zagrebu. Stojim u kuhinji, držeći šalicu kave koja mi drhti u ruci, i osjećam kako mi se grlo steže. “Mama, radila sam do kasno sinoć, nisam stigla…” pokušavam objasniti, ali ona me prekida pokretom ruke, kao da su moji izgovori već unaprijed osuđeni na propast.

Djeca su još pospana, vuku se po stanu. Luka, najstariji, ima 12 godina i već previše razumije. Gleda me ispod obrva dok pokušavam smiriti baku. Ana i Petra, blizanke od osam godina, šute i zure u svoje tanjure. Najmlađi, Filip, ima tek tri godine i jedini je koji još uvijek ne osjeća težinu atmosfere.

Moj muž, Dario, otišao je na posao prije svitanja. Radi kao vozač tramvaja i često ga nema po cijele dane. Sve je na meni – od kuhanja do zadaća, od plaćanja računa do smirivanja dječjih svađa. A tu je i mama. Nakon što je tata umro prošle godine, preselila se k nama. “Samo dok ne stanem na noge,” rekla je tada. Ali prošlo je već devet mjeseci.

“Ivana, kad sam ja bila tvojih godina, sve sam stizala. I radila i kuću držala urednom. Ti si previše mekana prema djeci,” nastavlja mama dok pere suđe. Osjećam kako mi suze naviru na oči, ali gutam ih. Ne mogu si priuštiti slabost.

Popodne sjedim za kuhinjskim stolom s računima razbacanim ispred sebe. Plaća kasni, režije rastu, a hladnjak je poluprazan. “Mama, mogu li dobiti novac za izlet? Svi idu…” pita Luka tiho. Srce mi se slama jer znam da nemam ni za autobusnu kartu do škole, a kamoli za izlet. “Luka, znaš da je sad teško… Možda drugi put,” kažem i gledam ga kako spušta glavu.

Te večeri Dario dolazi umoran i šutljiv. “Opet si zaboravila kupiti kruh?” pita dok otvara vrećicu s jogurtom. “Nisam stigla…” šapćem. “Uvijek nešto fali,” promrmlja i odlazi pod tuš.

Kasnije sjedim sama na balkonu, gledam svjetla grada i pitam se gdje sam pogriješila. Sjećam se dana kad sam bila mala djevojčica u Osijeku i kako sam se zaklela da ću biti bolja majka nego što je moja mama bila meni. Ali sada, kad gledam svoje umorno lice u odrazu prozora, pitam se jesam li išta bolja.

Sutradan Ana dolazi uplakana iz škole. “Mama, svi imaju nove tenisice osim mene! Zašto mi ne možemo imati kao drugi?” grli me i plače. Osjećam kako me stid peče do kostiju. “Znam, dušo… Bit će bolje, obećavam.” Ali ni sama više ne vjerujem u ta obećanja.

Uvečer mama sjedi za stolom i gleda me strogo. “Ivana, moraš biti čvršća prema djeci. Previše im popuštaš. I Dario ti ništa ne pomaže! Da sam ja na tvom mjestu…”

“Ali nisi! Nisi na mom mjestu!” izleti mi prije nego što uspijem zaustaviti riječi. Svi utihnu. Mama me gleda kao da sam je ošamarila. “Znaš li ti koliko sam ja žrtvovala za tebe? Da nije mene, ne bi ni imala gdje živjeti!”

Osjećam kako mi bijes raste u prsima. “Znam, mama. Ali ja nisam ti! Ja pokušavam najbolje što mogu!”

Te noći ne mogu spavati. Slušam kišu kako pada po limenom krovu i razmišljam o svemu što sam izgubila – mladost, snove o karijeri učiteljice, mirne večeri uz knjigu… Sve je nestalo među računima, dječjim suzama i majčinim kritikama.

Jednog dana Filip dobije temperaturu. Liječnica kaže da mora ostati kod kuće tjedan dana. Ja nemam više dana godišnjeg odmora. Zovem Darija na posao; on viče na mene jer ga šef već gleda poprijeko zbog čestih izostanaka.

“Ne mogu više ovako!” vičem kroz suze dok razgovaram s prijateljicom Sanjom preko mobitela u hodniku zgrade. “Osjećam se kao da tonem!”

Sanja šuti pa kaže: “Ivana, nisi sama. Znaš koliko nas ima koje se ovako osjećaju? Samo nitko ne priča o tome…”

Te riječi mi daju malo snage. Počinjem pisati dnevnik – svoje misli, strahove, male pobjede kad uspijem nasmijati djecu ili kad mama pohvali ručak (što se dogodi jednom mjesečno). Ponekad pročitam ono što sam napisala i shvatim da ipak ima trenutaka sreće.

Jednog jutra Ana mi ostavlja crtež na jastuku: nas petoro drži se za ruke ispred naše zgrade, a iznad piše: “Moja najbolja mama.” Suze mi teku niz lice dok gledam taj crtež.

Možda nisam savršena majka. Možda nikad neću biti kao moja mama – stroga i uvijek organizirana. Ali možda to nije ni važno.

Pitam vas: Jesmo li mi majke ikad dovoljno dobre same sebi? Ili nas uvijek progoni sjena tuđih očekivanja?