„Mama, zašto ne možeš više dati?” – Ispovijest umirovljene učiteljice o sramu i nerazumijevanju u obitelji
„Mama, zašto ne možeš više dati? Zašto uvijek moram biti ona koja nema?”
Te riječi još uvijek odzvanjaju u meni, kao da ih je Lejla izgovorila maloprije, a ne prije mjesec dana. Sjedila je za kuhinjskim stolom, ruke prekrižene, pogled uperen u pod. Ja sam stajala nasuprot nje, držeći šalicu čaja koja se tresla u mojim rukama. U tom trenutku, sve godine koje sam provela kao učiteljica, sve one noći kad sam ostajala budna zbog njezinih temperatura ili školskih problema, činile su se bezvrijednima.
„Lejla, znaš da sam cijeli život radila koliko sam mogla… Nisam mogla birati bolje plaćen posao. Učiteljica sam bila jer sam to voljela…”
„Ali mama, svi drugi imaju! Ena iz razreda putuje svako ljeto na more, ima novu odjeću, mobitel… Ja uvijek moram objašnjavati zašto nemam. Svi me gledaju kao jadnicu!”
Nisam znala što reći. Osjetila sam kako mi se grlo steže. U mojoj mladosti, kad sam odrastala u malom mjestu kod Travnika, nije bilo važno tko ima više. Dijelili smo ono što smo imali, a ponosili se onim što jesmo. Ali danas… danas je sve drugačije.
Moj muž Emir umro je prije pet godina. Ostala sam sama s Lejlom, tada još srednjoškolkom. Njegova mirovina bila je mala, moja još manja. Kad su stigli prvi računi koje nisam mogla platiti na vrijeme, osjećala sam se kao da me netko gura u ponor iz kojeg nema izlaza. Ali nisam htjela da Lejla to osjeti. Trudila sam se da joj ništa ne fali – barem ono osnovno.
Ali osnovno više nije dovoljno.
Sjećam se kad je Lejla prvi put došla kući uplakana jer ju je djevojka iz razreda zadirkivala zbog starih tenisica. Tada sam joj obećala da ću skupiti za nove. I jesam – mjesecima sam štedjela na svemu: pila slabiju kavu, gasila grijanje ranije, kupovala najjeftinije voće na pijaci. Kad sam joj napokon dala kutiju s novim tenisicama, njezine oči su zasjale. Ali to je trajalo samo nekoliko dana.
S vremenom su zahtjevi postajali veći: ekskurzije, izlasci, rođendani, mobiteli… Svaki put kad bih rekla „Ne mogu”, osjećala bih se kao da joj oduzimam pravo na sreću. A ona bi postajala sve tiša i udaljenija.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u dnevnoj sobi, čula sam kako razgovara s prijateljicom na mobitel:
„Ma znaš moju staru… Nikad nema para za ništa. Nekad me baš sram.”
Tada mi je srce puklo po drugi put.
Pitala sam se gdje sam pogriješila. Jesam li trebala biti stroža? Ili možda popustljivija? Jesam li trebala tražiti dodatni posao? Ali tko bi zaposlio umornu ženu od šezdeset godina? U školi su nas stalno rezali – prvo dodatne sate, pa naknade za prijevoz…
Moja sestra Jasmina često mi govori:
„Ajla, pusti dijete, takva su vremena. Svi žele više nego što imaju. Nije do tebe.”
Ali meni nije lakše. Jer kad ti vlastito dijete kaže da te se srami – ne zbog tvojih postupaka, nego zbog tvoje nemoći – to boli dublje od svega.
Lejla je sada na fakultetu u Zagrebu. Rijetko dolazi kući, a kad dođe, razgovori su kratki i površni. Prošli Božić provela je kod prijateljice u Splitu. Rekla je da joj je tamo ljepše jer „oni imaju pravu obiteljsku atmosferu”.
Ponekad sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije: Lejla na biciklu koji smo kupili na buvljaku; Lejla s osmijehom do ušiju dok puše svjećice na torti koju sam sama ispekla; Lejla i Emir na izletu u Jajcu… Sve te slike govore o ljubavi i sreći koju novac nije mogao kupiti.
Ali danas se pitam: je li to dovoljno? Je li ljubav bez materijalnog pokrića dovoljna za sreću djeteta? Ili smo svi mi postali taoci društva koje mjeri vrijednost roditelja po tome koliko mogu dati?
Nedavno me susjed Mehmed upitao:
„Ajla, što ti je s Lejlom? Rijetko je viđam.”
Slegnula sam ramenima:
„Odrasla je… Ima svoj život.”
Ali istina je da se bojim da ju gubim. Bojim se da će jednog dana potpuno nestati iz mog života jer joj nisam mogla pružiti ono što su drugi mogli.
Prošlog tjedna poslala mi je poruku:
„Mama, treba mi novac za stanarinu. Možeš li posuditi od nekoga?”
Nisam imala od koga posuditi. Poslala sam joj ono malo što sam imala sa strane – novac koji sam štedjela za zimu. Nije odgovorila.
Sinoć sam sanjala Emira. Sjedili smo zajedno na klupi ispred naše stare škole. Držao me za ruku i rekao:
„Ajla, nisi ti kriva što svijet nije pravedan.”
Probudila sam se uplakana.
Danas sjedim ovdje i pišem ovu priču jer želim znati: Jesam li jedina koja se ovako osjeća? Ima li još majki koje su izgubile djecu zbog siromaštva? Je li moguće da nas društvo natjera da vjerujemo kako ljubav vrijedi samo onoliko koliko možemo dati materijalno?
Možda će Lejla jednog dana shvatiti koliko ju volim – ne zbog onoga što joj mogu kupiti, nego zbog svega što sam joj dala srcem.
A vi, dragi čitatelji… Je li ljubav stvar novca ili srca? Koliko vrijedi majčina žrtva u današnjem svijetu?