Moj muž ne želi raditi s mojim ocem, a posao ne može pronaći: Kako smo zajedno preživjeli oluju
“Ne mogu više, Ivana! Ne mogu gledati kako tvoj otac gleda na mene kao na nekog propalicu!” Dario je tresnuo šakom o stol, a šalica kave se prevrnula i prolila po stolnjaku koji mi je mama poklonila za vjenčanje. U tom trenutku, srce mi je lupalo kao ludo. Znala sam da je ovo samo još jedna u nizu naših svađa, ali svaki put me boljelo kao prvi.
Dario je bio ponosan čovjek. Prije tri godine radio je u jednoj poznatoj zagrebačkoj firmi, imao je dobru plaću i osjećao se vrijednim. Sve dok njegov šef, Ivan, nije otišao u drugu podružnicu, a na njegovo mjesto došao je Goran — čovjek bez trunke empatije. Prvi mjesec je Dario dobio manju plaću, drugi mjesec su mu smanjili bonuse, a treći mjesec je došao kući s otkazom u ruci i suzama u očima.
“Ne mogu vjerovati da sam ovo doživio,” rekao mi je tada, sjedeći na rubu kreveta. “Dao sam im sve, a oni su me izbacili kao psa.”
Nakon toga počela je naša borba. Ja sam radila kao učiteljica u osnovnoj školi u Sesvetama, a Dario je slao životopise na sve strane. Svaki dan bi sjedio za računalom, pregledavao oglase i pisao molbe. Ponekad bi ga pozvali na razgovor, ali uvijek bi se vratio kući pognute glave.
“Opet ništa,” šapnuo bi dok bi ulazio u stan. “Kažu da sam prekvalificiran ili da nemam dovoljno iskustva baš za to što traže.”
Moji roditelji su nas često pozivali na ručak. Mama bi uvijek pripremila sarmu ili pitu od jabuka, a tata bi sjedio za stolom i šutio dok ne bi došao trenutak da progovori:
“Dario, znaš da ti mogu srediti posao kod mene u firmi. Treba mi netko tko zna raditi s ljudima. Plaća nije loša, a mogao bi napredovati.”
Dario bi tada stisnuo vilicu i pogledao kroz prozor. “Hvala, gospodine Stjepane, ali želim pokušati sam.”
Taj razgovor se ponavljao svaki put. Tata bi poslije ručka meni šapnuo: “Ivana, reci mu da se ne igra ponosa. Život nije bajka.”
Ali Dario nije popuštao. Govorio je da ne želi biti “zet koji radi kod tasta” i da želi dokazati sebi i meni da može sam.
S vremenom su se problemi gomilali. Računi su stizali, štednja se topila, a ja sam osjećala kako nam brak visi o koncu. Počeli smo se udaljavati. Navečer bismo sjedili svatko na svojoj strani kauča, gledali televiziju bez riječi.
Jedne večeri, dok sam spremala večeru, Dario je ušao u kuhinju i tiho rekao: “Ivana, misliš li da sam promašaj?”
Okrenula sam se prema njemu i vidjela suze u njegovim očima. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla.
“Nisi promašaj. Samo… možda bismo trebali pokušati nešto drugačije? Možda nije sramota prihvatiti pomoć kad nam treba?”
Te noći nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o svemu što smo prošli — o njegovom ponosu, o tatinoj tvrdoglavosti, o mojoj želji da nas sve pomirim. Sljedećeg dana odlučila sam razgovarati s tatom.
“Tata, molim te, nemoj pritiskati Darija. On se osjeća manje vrijednim kad mu stalno nudiš posao. Možda mu treba vremena da prihvati pomoć.”
Tata me pogledao ispod naočala i uzdahnuo: “Znam, kćeri. Ali gledam vas kako se mučite i srce mi puca. Nisam ni ja bio drugačiji kad sam bio mlad. Samo želim najbolje za vas.”
Prolazili su mjeseci, a situacija se nije mijenjala. Dario je povremeno radio honorarne poslove — popravljao računala susjedima, vozio dostavu hrane po Zagrebu — ali ništa nije bilo dovoljno stabilno.
Jednog dana stigla nam je obavijest o ovrsi zbog neplaćenih računa za struju. Sjeli smo za stol i prvi put otvoreno razgovarali o svemu.
“Ivana, bojim se da ću te izgubiti,” rekao je Dario tiho.
“Nećeš me izgubiti,” odgovorila sam odlučno. “Ali moramo zajedno donijeti odluku što dalje. Ako trebaš raditi kod tate samo privremeno dok ne pronađeš nešto drugo — to nije poraz! To je život!”
Te noći Dario je dugo razmišljao. Ujutro mi je rekao: “Idem razgovarati s tvojim ocem. Možda sam bio previše tvrdoglav.”
Tata ga je dočekao s osmijehom i tapšanjem po ramenu: “Dobrodošao u tim, Dario! Zajedno ćemo izgurati ovo!”
Prvi tjedni su bili teški — kolege su ga gledali sumnjičavo jer su znali tko mu je tast, ali Dario je radio više od svih drugih. Ubrzo su ga počeli cijeniti zbog znanja i truda.
Naša svakodnevica se polako vraćala u normalu. Počeli smo opet zajedno šetati Maksimirom nedjeljom, smijati se sitnicama i planirati budućnost.
Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu uz čašu vina, Dario mi je rekao: “Znaš, Ivana… možda sam trebao ranije shvatiti da ponos ne plaća račune i ne gradi sreću. Hvala ti što si vjerovala u mene kad ja nisam mogao.”
Ponekad se pitam — koliko nas još živi između ponosa i potrebe? Koliko brakova pukne jer ne znamo prihvatiti ruku pomoći? Možemo li biti jači zajedno ako naučimo pustiti ponos?