Moj sin, moj teret: Priča jedne majke između ljubavi i razočaranja
“Mama, možeš li mi posuditi još 200 eura?” Ivanov glas bio je tih, ali u njemu sam prepoznala onu poznatu notu očaja. Stajao je na pragu dnevne sobe, pogleda uperenog u pod, kao da ga je sram. Osjetila sam kako mi srce preskače, a dlanovi se znoje. Opet. Po tko zna koji put.
“Ivane, znaš da nije lako…” pokušala sam smireno, ali riječi su mi zapinjale u grlu. “Već si prošli mjesec tražio. Znaš da i meni treba za režije.”
On je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Znam, mama, ali stvarno mi treba. Obećavam, vratit ću ti čim dobijem plaću.”
Laž ili samo nada? Nisam više znala. U meni su se sudarale dvije žene: majka koja bi za svoje dijete dala sve i umorna žena koja je već godinama na rubu živaca i računa. Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju, kad sam mu obećala da ću ga uvijek štititi. Ali nisam znala da će to značiti i štititi ga od njega samog.
Moj muž, Dragan, već godinama šuti o toj temi. Kad Ivan nije kod kuće, samo kratko prokomentira: “Razmazila si ga. Da si ga pustila da padne kad je trebalo, sad bi bio čovjek.” Zaboljele su me te riječi više nego što bih priznala. Možda je bio u pravu. Možda sam ja kriva što moj sin s trideset i dvije još uvijek ne zna kako preživjeti mjesec bez moje pomoći.
Sjećam se kad je Ivan bio mali, kako je bio nježan i povučen. U školi su ga zadirkivali jer nije imao najnovije tenisice ili mobitel kao druga djeca iz razreda. Tada sam radila dva posla – čistačica u školi i popodne u pekari – samo da mu mogu priuštiti ono što želi. Dragan je govorio da ga razmazujem, ali nisam mogla gledati suze u njegovim očima.
“Mama, svi imaju Nike, samo ja nosim ove stare!” plakao bi.
“Bit će bolje, sine, obećavam,” šaptala sam mu dok sam mu vezala poderane vezice.
Godine su prolazile, a ja sam sve više popuštala. Kad je upisao fakultet u Zagrebu, bila sam ponosna kao nikad prije. Ali ubrzo su stigli prvi problemi: nije položio ispite, stanarina kasni, posao ne može naći jer “svi traže iskustvo”. Svaki njegov poziv bio je molba za još novca.
Dragan je tada već bio ogorčen: “Neka se snađe! Ja sam s osamnaest radio na baušteli!”
Ali ja nisam mogla reći ne. Svaki put kad bih odbila, Ivan bi nestao na tjedan-dva, ne bi se javljao na telefon. Srce bi mi pucalo od brige – gdje je, jede li, spava li na ulici? I onda bih popustila.
Sad je prošlo deset godina otkako je završio fakultet – ili bolje rečeno, nikad ga nije završio. Radi povremeno kao konobar ili dostavljač hrane, ali nikad dovoljno dugo da bi skupio nešto novca ili iskustva. Svaki mjesec ista priča: “Mama, treba mi za stanarinu… Mama, auto mi se pokvario… Mama, gazda mi kasni s plaćom…”
Moja prijateljica Sanja često mi kaže: “Moraš ga pustiti da padne! Nije više dijete!” Ali kako pustiti vlastito dijete? Kako gledati kako pati? Zar nisam ja ta koja bi trebala pomoći?
Nedavno smo imali veliku svađu. Dragan je viknuo: “Dosta! Nećeš mu više dati ni kune! Ako ga ti ne naučiš odgovornosti, život će ga naučiti!”
Ivan je tada bijesno zalupio vratima i otišao. Tri dana nisam znala gdje je. Nisam spavala ni minute; svaka sirena policije me trznula iz sna. Kad se napokon vratio, bio je blijed i iscrpljen.
“Mama… oprosti,” šapnuo je.
Zagrlila sam ga kao dijete. Nisam imala snage ni volje za nove lekcije o odgovornosti.
Ali danas, dok stojim pred njim i gledam mu u oči pune srama i tuge, pitam se: gdje sam pogriješila? Jesam li mu dala previše? Jesam li mu uskratila priliku da odraste?
“Ivane,” kažem tiho, “volim te najviše na svijetu. Ali moraš naučiti brinuti se za sebe. Neću uvijek biti tu.”
On šuti. Znam da me ne razumije – još ne.
Te noći sjedim sama u kuhinji s praznim novčanikom i još praznijim srcem. Dragan spava na kauču; između nas zid tišine.
Sanja šalje poruku: “Jesi li dobro?”
Odgovaram samo: “Ne znam više što je ispravno.”
Ponekad se pitam – jesam li loša majka jer želim pomoći svom djetetu? Ili sam loša jer mu ne dopuštam da odraste?
Možda vi znate odgovor bolje od mene? Je li ljubav ponekad prevelika prepreka za sreću naše djece?