Moj sin neće biti domaćin: Sukob generacija za obiteljskim stolom
“Jelena, sinek, donesi još jednu šalicu čaja za mene i djedu!” – glas moje svekrve, Milene, odjeknuo je kroz dnevni boravak dok sam pokušavala uhvatiti trenutak mira nakon napornog dana na poslu. Pogledala sam prema svom mužu, Davoru, koji je sjedio za stolom, zavaljen u fotelju s mobitelom u ruci. Nije ni podigao pogled.
“Mama, možda bi Davor mogao donijeti čaj? I on ima dvije ruke,” izustila sam tiho, ali dovoljno glasno da svi čuju. Milena me pogledala kao da sam upravo opsovala pred ikonama. “Jelena, ti si žena u ovoj kući. Tvoja je dužnost da se brineš za muža i goste. Tako je bilo uvijek. Tako će i biti dok sam ja živa!”
Osjetila sam kako mi srce lupa u grudima. Nisam željela svađu, ali nisam više mogla gutati tu gorčinu. U meni se miješala ljutnja i tuga. Odrasla sam u Sarajevu, gdje su me roditelji učili da budem svoja, da radim i borim se za sebe. Kad sam se udala za Davora i preselila u Osijek, znala sam da će biti prilagodbe, ali nisam očekivala da ću svaki dan voditi bitku protiv nevidljivih pravila koja su mi stavljala teret na leđa.
“Mama, pusti Jelenu na miru. Ja ću donijeti čaj,” napokon je progovorio Davor, ali više iz želje da izbjegne neugodnost nego iz stvarne podrške. Milena je samo odmahnula rukom i promrmljala nešto o tome kako današnje žene ništa ne znaju osim tipkati po mobitelu.
Te večeri, dok smo spremali stol nakon večere, prišla sam Davoru u kuhinji. “Znaš li koliko me boli kad tvoja mama tako govori? Kao da nisam dovoljno dobra ni za tebe ni za ovu kuću.” On je slegnuo ramenima: “Znaš kakva je ona. Ne možeš je promijeniti. Najbolje je da pustiš na jedno uho unutra, na drugo van.”
Ali ja nisam mogla pustiti. Svaki put kad bih posluživala stol, osjećala sam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Svaki put kad bih čula Milenine komentare o tome kako žene danas ne znaju kuhati ni skuhati kavu, osjećala sam se manje vrijednom.
Jednog petka navečer, kad su nam došli Davorovi roditelji i brat s obitelji na večeru, odlučila sam napraviti nešto drugačije. Namjerno sam sjela za stol i čekala da netko drugi ustane po piće ili salatu. Milena me gledala s nevjericom.
“Jelena, zar nećeš donijeti kruh?”
“Danas neću, Milena. Danas će Davor biti domaćin. I on zna gdje je kuhinja.”
Nastao je muk. Davor me pogledao kao da sam poludjela. Njegov brat Ivan se nasmijao: “Bravo, Jelo! Vrijeme je da i mi muškarci nešto napravimo!” Njegova žena Sanja mi je namignula ispod stola.
Milena je ustala od stola i otišla u kuhinju sama po kruh, mrmljajući nešto o tome kako su žene danas izgubile kompas.
Te noći Davor nije razgovarao sa mnom. Ležali smo okrenuti leđima jedno drugome. Osjećala sam se usamljeno kao nikad prije.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Milena nije dolazila kao inače, a Davor je bio povučen i šutljiv. Pitala sam se jesam li pogriješila što sam se usprotivila tradiciji. Ali svaki put kad bih pogledala svoje ruke – umorne od posla, kuhanja, čišćenja i brige za sve – znala sam da nisam.
Jednog dana došla je moja mama iz Sarajeva u posjetu. Sjeli smo na balkon uz kavu.
“Jelena, vidim da nisi sretna. Što se događa?”
Ispričala sam joj sve – od prvog dana kad sam došla u ovu kuću do sinoćnje tišine u krevetu.
Mama me zagrlila: “Dijete moje, znam da ti nije lako. Ali moraš znati što želiš za sebe i svoje dijete jednog dana. Ako sada pristaneš na šutnju, pristat ćeš cijeli život.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.
Nakon nekoliko tjedana odlučila sam razgovarati s Davorom otvoreno.
“Davor, volim te, ali ne mogu više ovako živjeti. Ne želim biti samo domaćica koja služi tvojoj obitelji. Želim partnera koji će biti uz mene, dijeliti obaveze i podržavati me pred drugima. Ako to ne možeš biti, onda ne znam kako ćemo dalje.”
Davor je dugo šutio. “Znaš da te volim… Ali ovo nije lako za mene. Odrastao sam uz mamu koja je sve radila sama… Nisam navikao drugačije.”
“Znam,” rekla sam tiho, “ali vrijeme je da naučiš. Zbog nas. Zbog našeg sina. Ne želim da naš sin misli da žena mora sve sama.”
Nakon tog razgovora stvari su se polako počele mijenjati. Davor je počeo pomagati oko kuće – nespretno, ali trud je bio tu. Milena je još uvijek komentirala sa strane, ali više nisam dopuštala da me to pogodi.
Najveća pobjeda bila je kad je naš sin Luka jednog dana rekao: “Mama, mogu li ja postaviti stol danas? Tata mi je pokazao kako!”
Tada sam znala da se trud isplatio.
Ponekad se pitam – koliko nas još šuti zbog tradicije? Koliko nas još nosi teret očekivanja na svojim leđima? Možemo li zajedno promijeniti ono što nas guši ili ćemo zauvijek ostati zarobljene između ljubavi i vlastitih uvjerenja?