Molitva pod istim krovom: Pet mjeseci s tastom

“Ne možeš tako razgovarati sa mnom u vlastitoj kući!” povikala sam, glas mi je zadrhtao, a ruke su mi se stisnule oko šalice kave. Svekar, gospodin Stjepan, sjedio je za stolom, lice mu je bilo hladno kao prosinački vjetar. “Ako ti smeta što sam ovdje, reci to svom mužu, ne meni,” odbrusio je, ne podižući pogled s novina.

Pet mjeseci. Toliko je prošlo otkako se Stjepan uselio kod nas, nakon što je doživio moždani udar i ostao bez supruge. Moj muž, Ivan, nije imao srca ostaviti ga samog u staroj kući u Travniku. “To je moj otac, Marija. Nema nikog osim nas,” govorio bi tiho svake večeri dok bih ja plakala u kupaonici, pokušavajući da me nitko ne čuje.

Na početku sam se trudila biti ljubazna. Kuhala sam mu omiljenu juhu od graška, prala mu rublje, čak sam mu kupila nove papuče. Ali ništa nije bilo dovoljno dobro. “Moja pokojna žena bi ovo bolje začinila,” gunđao bi dok bi miješao juhu. “U tvojoj kući uvijek smrdi na kemikalije.” Svaki dan nova kritika, svaki dan nova rana.

Ivan je radio po cijele dane u banci. Dolazio bi kući umoran, a ja bih ga dočekivala s popisom pritužbi. “Ne mogu više! On me gleda kao uljeza!” vikala bih. Ivan bi samo šutio, spuštao glavu i odlazio pod tuš. Počeli smo spavati okrenuti leđima jedno drugome.

Jedne večeri, dok sam slagala veš u spavaćoj sobi, čula sam kako Stjepan razgovara telefonom s nekim iz rodnog sela. “Ova moja snaha… sve joj smeta. Da nije Ivana, otišao bih odmah.” Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam bila ni dobra snaha ni dobra supruga.

Počela sam izbjegavati vlastiti dom. Ostajala bih duže na poslu u knjižnici, sjedila bih u parku i gledala djecu kako se igraju. Pitala sam se gdje sam pogriješila. Moja majka mi je rekla: “Moli se, dijete moje. Samo molitva može omekšati tvrda srca.” Nisam bila religiozna osoba, ali te noći sam kleknula kraj kreveta i šaptala: “Bože, daj mi snage da preživim još jedan dan.”

Sljedećeg jutra probudila sam se s neobičnim mirom. Pripremila sam doručak i tiho sjela za stol. Stjepan je došao, pogledao me i rekao: “Jesi li ti danas nešto drugačija?” Samo sam se nasmiješila i nastavila jesti. Tog dana nisam odgovarala na njegove provokacije. Kad je rekao da su palačinke presuhe, samo sam mu donijela džem bez riječi.

Dani su prolazili. Svaku večer bih molila za strpljenje i mir. Počela sam primjećivati sitnice: kako Stjepan gleda Ivanove slike iz djetinjstva, kako mu ruke drhte dok reže kruh, kako navečer dugo sjedi pred televizorom bez zvuka. Počela sam ga gledati ne kao neprijatelja, nego kao starog čovjeka koji je izgubio sve što je volio.

Jednog dana dok smo zajedno čistili grah za ručak, upitala sam ga: “Stjepane, što vam najviše nedostaje iz Travnika?” Pogledao me iznenađeno, a onda tiho rekao: “Miris šljive u proljeće. I glas moje žene kad me zove na večeru.” Prvi put sam osjetila suosjećanje prema njemu.

Te večeri ispričala sam Ivanu što se dogodilo. Zagrlio me prvi put nakon dugo vremena i rekao: “Hvala ti što pokušavaš.” Počeli smo zajedno moliti prije spavanja. Ivan nije bio vjernik, ali zbog mene je sklopio ruke.

S vremenom su se stvari počele mijenjati. Stjepan je počeo pomagati oko kuće – slagao je drva za zimu, popravljao slavinu koja je curila mjesecima. Jednog dana donio mi je buket poljskog cvijeća s tržnice. “Za tebe,” promrmljao je.

Ali nije sve išlo glatko. Jedne noći probudila me svađa iz dnevnog boravka. Ivan je vikao: “Tata, prestani vrijeđati Mariju! Ona ti nije dužna ništa!” Stjepan je plakao kao dijete: “Ne znam živjeti bez tvoje majke… Sve me boli…” Tada sam shvatila – njegova grubost bila je samo maska za bol koju nije znao izraziti.

Nakon pet mjeseci Stjepan se preselio kod svoje sestre u Mostar. Kad je odlazio, zagrlio me nespretno i šapnuo: “Hvala ti što si izdržala sa starim zlobnikom poput mene.” Suze su mi klizile niz lice.

Ivan i ja smo ostali sami u stanu koji više nije bio hladan i tih kao prije. Molitva nas je spojila kad smo bili najdalje jedno od drugoga. Naučila sam da ponekad ljubav znači izdržati ono što misliš da ne možeš.

Pitam se – koliko nas živi pod istim krovom s ljudima koje ne razumijemo? Možemo li pronaći mir ako prvo ne pronađemo suosjećanje?