„Nana, zašto moraš ići?” – Priča o baki, obitelji i borbi za dostojanstvo

„Nana, zašto moraš ići?” – šaptala je mala Ena dok mi je stiskala ruku, a ja sam pokušavala sakriti suze koje su mi navirale. U kutu sobe stajale su kutije, napola napunjene mojim stvarima: stara vesta koju sam plela još dok je moj pokojni muž Ivan bio živ, fotografije s mora na Pagu, i ona mala šalica iz koje sam svako jutro pila kavu. Sve što sam bila, sve što sam voljela, sada je stalo u nekoliko kartonskih kutija.

Slušala sam kako u dnevnoj sobi moja kćerka Sanja tiho razgovara s mužem Damirom. „Ne možemo više tako, mama je stalno sama, a ja radim po cijele dane. Znaš da ne mogu sve stići.” Damir je samo slegnuo ramenima: „Znaš da će joj tamo biti bolje. Imaće društvo, brigu, sve što joj treba.”

Ali što je s ljubavlju? Što je s toplinom doma koju sam gradila godinama? Što je s onim večerima kad smo svi zajedno sjedili za stolom, kad su djeca trčala po dvorištu, a ja pekla pitu od jabuka? Zar sam sada samo teret?

„Nana, nemoj ići”, Ena me molila, a ja nisam znala što da joj kažem. Nisam željela biti razlog svađa između Sanje i Damira. Znam da im nije lako – krediti, posao, dvoje djece, stalni stres. Ali zar to znači da više nema mjesta za mene?

Sjećam se dana kad sam se udala za Ivana. Imali smo samo jednu sobu u podrumu njegove majke u Sarajevu. Nismo imali ništa osim ljubavi i nade. Kad su počeli ratovi, pobjegli smo u Zagreb s dvoje male djece. Radila sam kao čistačica u školi, Ivan na građevini. Nismo se žalili. Sve što smo imali davali smo djeci. Sanja je bila odlična učenica, uvijek prva na natjecanjima iz matematike. Goran, moj sin, otišao je u Njemačku čim je završio srednju školu. Rijetko se javlja.

Sanja je uvijek bila odgovorna, ali i tvrdoglava. Nakon što je Ivan umro prije pet godina, preselila sam se k njoj jer nisam mogla ostati sama u onom praznom stanu. Prvih mjeseci bilo je lijepo – Ena mi je crtala crteže, mali Filip me zvao „baka-pčelica”. Ali kako su godine prolazile, osjećala sam da postajem višak. Počela sam zaboravljati stvari – gdje sam ostavila ključeve, kad treba dati lijekove Filipu. Sanja bi mi tada rekla: „Mama, moraš više paziti.”

Jednog dana sam slučajno prosula juhu po stolu. Damir je samo uzdahnuo: „Opet?” Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama. Počela sam se povlačiti u svoju sobu, čitati stare knjige i gledati kroz prozor.

A onda su došli ti papiri iz doma za starije. Sanja ih je donijela s posla i ostavila na kuhinjskom stolu. „Mama, samo da znaš… ovo je za svaki slučaj.” Nisam ništa rekla. Noćima nisam spavala.

Jutro kad su mi rekli da bi bilo najbolje da odem bilo je tmurno i kišno. Ena je plakala i nije htjela u školu. Sanja me grlila: „Mama, molim te, nemoj misliti da te ne volimo… Ali ne možemo više.”

U domu me dočekala hladna soba s dva kreveta i staricom po imenu Ljubica koja nije govorila puno. Prvih dana nisam izlazila iz sobe. Osjećala sam se kao da sam umrla za svijet.

Jedne večeri došla mi je u posjet susjeda Ružica iz stare zgrade. Donijela mi je pitu od sira i rekla: „Znaš, svi mi završimo ovdje prije ili kasnije… Ali ti si uvijek bila borac.”

Počela sam razgovarati s drugim ženama u domu – Milicom iz Osijeka koja nije imala djece, Nadom iz Mostara koja je svaki dan plakala za unucima koje nije vidjela godinama. Shvatila sam da nisam sama u svojoj boli.

Jednog dana Ena je došla s crtežom na kojem smo nas dvije sjedile na klupi ispod stare lipe. „Nana, kad ću opet spavati kod tebe?”

Srce mi se steglo. „Ne znam, dušo… Ali uvijek ću biti tu za tebe.”

Sanja me zvala svaki tjedan, ali razgovori su bili kratki i puni tišine. Osjećala sam kako se udaljavamo.

Jedne večeri skupila sam hrabrost i nazvala Gorana u Njemačku. „Sine… Jesi li dobro?”

„Jesam, mama… Znam što se dogodilo. Oprosti što nisam mogao doći.”

„Samo želim da znaš… Volim vas oboje.”

Nakon tog razgovora osjećala sam mir kakav dugo nisam osjetila.

Danas sjedim na klupi ispred doma i gledam zalazak sunca nad Savom. Pitam se: Je li ovo kraj ili novi početak? Jesam li stvarno postala teret ili samo žrtva vremena u kojem živimo? Možda će netko od vas razumjeti moju priču bolje nego moja djeca.