Naša Kći Misli da Nismo Dali Dovoljno za Njezino Vjenčanje – Zaboravlja da Smo Platili Sve
“Zar stvarno mislite da ste dali dovoljno?” Lana je stajala nasred dnevnog boravka, ruku prekriženih na prsima, a u očima joj je gorjela neka nova, meni nepoznata vatra. Dario je šutio, gledao u pod, a meni su ruke drhtale dok sam pokušavala pronaći riječi koje bi smirile situaciju.
“Lana, platili smo cijelu salu, glazbu, fotografa, cvijeće… Čak smo ti kupili i onu haljinu iz Zagreba koju si toliko željela. Što još očekuješ od nas?” glas mi je bio tih, ali odlučan. U meni se miješala tuga i bijes, osjećaj nepravde koji me gušio.
Lana je uzdahnula, okrenula se prema prozoru. “Ethanovi roditelji su mu dali novac za medeni mjesec. A vi… Vi ste samo platili ono što ste morali. Niste mi dali ništa posebno, ništa što bih mogla nazvati svojim.”
Osjetila sam kako mi srce puca na tisuću komadića. Dario je podigao pogled i prvi put nakon dugo vremena progovorio: “Lana, znaš li ti koliko smo morali raditi da bismo ti omogućili ovo vjenčanje? Tvoj otac je radio prekovremeno cijelu zimu, ja sam prodala zlatni lančić od bake. Sve za tebe.”
Ali Lana kao da nije čula. Bila je zarobljena u svom svijetu očekivanja i usporedbi s drugima. Sjetila sam se kako je kao mala uvijek željela više – još jednu lutku, još jedan sladoled, još jednu priču prije spavanja. Tada mi je to bilo slatko, ali sada… sada me boljelo.
“Mama, svi moji prijatelji su dobili novac od roditelja za novi stan ili auto. Vi ste samo platili troškove vjenčanja. To nije isto!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Lana, mi nemamo novca za stan ili auto. Sve što imamo dali smo za tvoju sreću taj dan. Zar ti to ništa ne znači?”
Dario je ustao i otišao iz sobe bez riječi. Znam da ga boli još više nego mene – on nikada nije znao pokazati osjećaje, ali kad ga pogodiš tamo gdje najviše boli, povuče se u sebe.
Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi se vrtjele slike: Lana kao mala djevojčica u bijeloj haljinici na prvoj pričesti; Lana koja plače jer joj nisam mogla kupiti skupe tenisice; Lana koja mi govori da sam najbolja mama na svijetu. Gdje je nestala ta djevojčica? Kada je postala netko tko mjeri ljubav novcem?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Lana nas je izbjegavala, a Ethan se pravio kao da ništa nije čuo. Njegovi roditelji su dolazili s osmijehom i pričali o putovanju u Rim koje su im poklonili mladencima. Osjećala sam se manje vrijednom, kao da nismo dovoljno dobri roditelji jer nemamo novca za takve poklone.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Dario je tiho rekao: “Možda smo pogriješili što smo joj uvijek sve davali. Možda smo trebali reći ‘ne’ češće.”
Nisam znala što da mu odgovorim. Možda je bio u pravu. Možda smo iz najbolje namjere stvorili dijete koje ne zna cijeniti žrtvu.
Tjedan dana nakon vjenčanja Lana nam je poslala poruku: “Neću dolaziti neko vrijeme. Treba mi prostora.” Nisam znala treba li plakati ili biti ljuta.
Prolazili su dani, a ja sam svaki put kad bih vidjela njezinu sobu osjećala prazninu. Dario se povukao u radionicu i satima nešto popravljao, samo da ne misli na sve što se dogodilo.
Jednog popodneva zazvonio je telefon. Bila je to moja sestra Ivana iz Sarajeva. “Vesna, čujem da imate problema s Lanom?” Glas joj je bio topao, ali zabrinut.
Ispričala sam joj sve kroz suze. Ivana je šutjela nekoliko trenutaka pa rekla: “Znaš, kod nas je isto – djeca misle da im dugujemo sve. Ali ljubav nije novac. Kad-tad će to shvatiti. Samo moraš biti strpljiva.”
Te riječi su mi dale malo nade.
Dva mjeseca kasnije Lana se pojavila na vratima. Izgledala je umorno i tužno.
“Mama… Tata… mogu li razgovarati s vama?”
Sjela je za stol i počela plakati.
“Žao mi je… Bila sam nepravedna prema vama. Nisam shvatila koliko ste se žrtvovali za mene dok nisam vidjela koliko Ethan teško radi da bi nam platio stanarinu. Nisam znala koliko boli kad nemaš dovoljno za ono što želiš dati nekome koga voliš…”
Dario ju je zagrlio bez riječi. Ja sam joj stisnula ruku i osjetila kako mi srce ponovno raste.
Ali rana je ostala – pitanje koje me muči svake noći: Jesmo li mi krivi što smo joj dali previše ili ona što nije znala cijeniti? Gdje prestaje roditeljska žrtva i počinje odgovornost djeteta?
Možda vi znate odgovor? Kako vi postavljate granice svojoj djeci? Je li ljubav stvarno mjerljiva novcem?