„Ne diraj me! Zar ne vidiš da je sve zbog tebe?” – Priča o Maji koja je pobjegla iz vlastitog doma
“Ne diraj me! Zar ne vidiš da je sve zbog tebe?” vikao je otac dok je majka stajala u kutu kuhinje, drhteći, a ja sam stisnula oči i pokrila uši rukama. Zvuk razbijenog tanjura odjekivao je kroz cijeli stan na Grbavici, kao da je pucalo nešto u meni. Imala sam tada jedanaest godina, ali već sam znala da su naši zidovi tanki i da susjedi sve čuju. Ipak, nitko nikad nije pokucao na vrata.
Sjećam se kako sam se skrivala iza kauča, pokušavajući postati nevidljiva. Moja sestra Ivana, dvije godine mlađa, šaptala mi je: “Majo, hoće li opet biti kao prošli put?” Nisam znala što da joj kažem. Samo sam je zagrlila i obećala joj tiho: “Neću dopustiti da ti išta napravi.”
Otac je bio čovjek kojeg su svi u zgradi pozdravljali s poštovanjem. Radio je kao vozač tramvaja, uvijek uredan, s osmijehom za susjede. Ali kad bi se vrata stana zatvorila, taj osmijeh bi nestao. Majka je šutjela, trpjela, a ja sam osjećala kako se u meni gomila bijes i nemoć. Ponekad bih gledala kroz prozor i zamišljala da živim negdje drugdje, gdje ljudi razgovaraju tiho i smiju se bez straha.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe, majka je sjela na rub mog kreveta. Oči su joj bile crvene od plača. “Majo, moraš biti jaka. Sve će ovo jednom proći,” šaptala je. Nisam joj vjerovala. Znala sam da laže sebi i meni.
Godine su prolazile, a ja sam naučila kako prepoznati kad će oluja početi. Otac bi došao ranije s posla, šutljiv, pogledom koji bode. Ivana bi se povukla u sobu s knjigama, a ja bih pripremila večeru, nadajući se da će ga miris hrane smiriti. Ali ništa nije pomagalo.
Jednog dana, kad sam imala sedamnaest godina, dogodilo se nešto što mi je zauvijek promijenilo život. Otac je izgubio posao zbog pijanstva na poslu. Postao je još gori – agresivniji, nepredvidiv. Te noći, kad je bacio stolicu prema majci i pogodio Ivanu u ruku, nešto se u meni slomilo.
“Dosta!” viknula sam iz sveg glasa. “Nećeš nas više tući!”
On me pogledao kao da me prvi put vidi. Prišao mi je prijeteći, ali ja nisam uzmaknula. Srce mi je tuklo kao ludo, ali nisam pokazala strah.
“Ti si kriva za sve! Da te nema, možda bih bio sretan!” urliknuo je.
Te noći nisam spavala. Gledala sam Ivanu kako spava s povezom oko ruke i znala sam da moram nešto učiniti. Ujutro sam spakirala nekoliko stvari u ruksak i otišla do škole. Nakon nastave nisam krenula kući – otišla sam kod prijateljice Lejle.
Lejla me dočekala raširenih ruku. “Znaš da možeš ostati kod mene koliko god treba,” rekla je njezina mama Amira dok mi je donosila čaj od kamilice. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam se sigurno.
Ali nije bilo lako. Majka me zvala svaki dan, moleći me da se vratim. “Tata obećava da će biti bolji… Ivana te treba…” plakala je u slušalicu.
Nisam mogla više vjerovati tim obećanjima. U školi su me gledali s čuđenjem – svi su znali što se dogodilo jer su Lejlini roditelji prijavili socijalnoj službi. Osjećala sam se izloženo, ali i olakšano jer više nisam morala skrivati istinu.
Nakon nekoliko tjedana socijalna radnica Senada došla je razgovarati sa mnom. “Majo, znaš li koliko si hrabra? Mnoge djevojke nikad ne skupe snage za ovakav korak.”
Ali ja se nisam osjećala hrabro. Osjećala sam se slomljeno i krivo – kao da sam izdala svoju obitelj.
Prošlo je nekoliko mjeseci dok nisam prvi put otišla psihologu. Tamo sam prvi put izgovorila naglas sve što me mučilo: strahove, sramotu, bijes na majku što nije otišla ranije, tugu zbog izgubljenog djetinjstva.
Ivana mi je pisala poruke: “Fališ mi… Tata više ne viče toliko kad te nema… Ali mama stalno plače.” Svaka poruka bila je kao nož u srce.
Jednog dana odlučila sam otići kući po svoje stvari. Otac nije bio tu; majka me dočekala na vratima s podočnjacima i drhtavim rukama.
“Majo… oprosti… Nisam znala kako drugačije…”
Zagrlila sam je i prvi put osjetila koliko smo obje slomljene.
Danas imam dvadeset dvije godine i živim u Sarajevu s cimericom Anom iz Mostara. Studiram psihologiju jer želim pomoći drugima koji prolaze kroz isto što i ja nekad.
Ponekad me još uvijek proganjaju noćne more – vrisak iz djetinjstva, zvuk razbijenog tanjura, osjećaj krivnje koji nikad ne nestaje potpuno.
Ali znam da nisam sama. I znam da nisam kriva.
Pitam vas: Koliko nas još šuti iza zatvorenih vrata? Koliko djece još uvijek misli da su oni krivi za tuđe grijehe?