Neću ti dati da se useliš u moj stan – Nikad te se neću riješiti!
“Neću ti dati da se useliš u moj stan – nikad te se neću riješiti!” riječi su koje su mi zaledile krv u žilama. Ankica je stajala na pragu svog stana, ruku prekriženih na prsima, gledajući me kao da sam uljez, a ne žena njezinog sina. Iza mene je stajao Dario, moj muž, šutljiv i poguren, kao da se boji vlastite majke više nego što voli mene.
“Ali, mama…” pokušao je Dario tiho, ali ona ga je prekinula pogledom koji ne trpi prigovor.
“Stan je moj. I ostat će prazan dok ja ne odlučim drugačije. Ako vas pustim unutra, nikad vas se neću riješiti!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Već mjesecima živimo kod prijatelja, selimo kofere iz jednog kutka Zagreba u drugi, a svaki dan je nova borba s neizvjesnošću. Dario je ostao bez posla kad je firma propala prošle zime, a ja radim u pekari za minimalac. Naša kćerka Lana ima šest godina i svaku večer me pita kad ćemo imati svoj dom.
Svekrva Ankica ima dva stana. U jednom živi sama otkako joj je muž umro prije pet godina. Drugi stan stoji prazan, uredan kao iz kataloga, s bijelim zavjesama i mirisom lavande. Kaže da ga čuva kao investiciju, da će ga iznajmiti kad ode u mirovinu. Nikad nisam razumjela tu logiku – zar nije bolje pomoći vlastitom sinu i unuci nego gledati kako propadamo?
“Ivana, nemoj misliti da sam ja bez srca,” nastavila je Ankica hladnim glasom. “Ali znam kako to ide. Pustiš nekoga unutra i nikad više ne izađe. Ja sam se za svoj život borila sama, pa možete i vi.”
Dario je šutio. Znam da mu je teško, ali nikad nije imao snage suprotstaviti se majci. Uvijek joj je bio “mamin sin”, a ona ga je držala pod staklenim zvonom. Kad smo se vjenčali, Ankica mi je rekla: “Sine, pazi da te ova ne odvede predaleko od mene.” Smijala sam se tada, misleći da su to samo šale.
Te večeri smo se vratili kod prijatelja Igora i njegove žene Mirele. Sjedili smo za kuhinjskim stolom dok su Lana i njihova djeca crtali na podu.
“Pa to nije normalno,” rekla je Mirela ogorčeno. “Tvoja svekrva ima prazan stan, a vi ste na ulici!”
Igor je slegnuo ramenima: “Neki ljudi su takvi. Možda se boji da ćete joj uništiti stan ili da ćete ostati zauvijek.”
“Ali mi smo joj obitelj!” povikala sam kroz suze.
Dario me zagrlio: “Naći ćemo rješenje, Ivana. Samo još malo izdrži.”
Ali koliko još? Svaki dan osjećam kako gubim dostojanstvo. Lana je počela šaptati kad traži nešto, kao da se boji biti previše glasna u tuđoj kući. Ja sanjam o vlastitoj kuhinji, o mirisu svježe kave ujutro bez straha da ću nekome smetati.
Jednog dana Lana se razboljela. Visoka temperatura, kašalj koji nije prestajao. Odveli smo je kod pedijatra, koji nam je rekao da joj treba mir i toplina doma. Tog popodneva sam odlučila još jednom pokušati s Ankicom.
Pozvonila sam na njezina vrata drhteći od nervoze. Otvorila mi je s istim hladnim izrazom.
“Ankice, molim vas… Lana je bolesna. Treba joj mir, toplina… Samo dok ne ozdravi. Obećavam, čim Dario nađe posao, selimo se!”
Gledala me nekoliko sekundi koje su mi se činile kao vječnost.
“Ivana, ja nisam socijalna služba. Nisam ja kriva što ste vi nesposobni srediti svoj život!”
Osjetila sam kako mi nešto puca u prsima. Nisam više mogla šutjeti.
“Znate što? Možda niste krivi za naše probleme, ali mogli biste biti dio rješenja! Zar vam nije stalo do vlastite unuke? Zar vam nije stalo do nas?”
Zatvorila mi je vrata pred nosom.
Te noći nisam spavala. Dario je bio utučen, Lana je kašljala u snu. U meni se miješala ljutnja i tuga – kako može biti tako hladna? Sjetila sam se svoje majke u Osijeku koja bi nas primila bez razmišljanja da ima mjesta.
Sljedećih dana Lana se polako oporavljala, ali ja sam bila sve ogorčenija. Počela sam razmišljati o tome da odemo iz Zagreba i vratimo se kod mojih roditelja na selo. Dario nije htio ni čuti – “Ovdje nam je život!” – ali ja više nisam mogla podnijeti osjećaj beskućništva.
Jedne večeri dok smo šetali Maksimirom, Dario me iznenada zaustavio.
“Ivana… Razmišljao sam… Možda bismo trebali otići iz Zagreba na neko vrijeme. Kod tvojih roditelja. Možda će mi tamo biti lakše naći posao nego ovdje gdje svi znaju što mi se dogodilo u firmi…”
Osjetila sam olakšanje i tugu istovremeno.
Kad smo to rekli Ankici, samo je slegnula ramenima: “Radite što hoćete. Ja svoj stan čuvam za sebe!”
Spakirali smo kofere i otišli u Osijek. Prvi put nakon dugo vremena osjećala sam mir – Lana se smijala s bakom i djedom, Dario je pomagao oko kuće i polako vraćao osmijeh na lice.
Ali svaki put kad pomislim na Ankicu i njezin prazan stan u Zagrebu, pitam se: Je li moguće da ljubav prema imovini može biti jača od ljubavi prema obitelji? Gdje smo to pogriješili kao društvo kad nam zidovi vrijede više od ljudi?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li ispravno očekivati pomoć od obitelji ili svatko treba gledati samo sebe?