Nezvana gošća: Svekrvina sjena u mom domu

“Opet je bila ovdje, zar ne?” pitala sam Damirovim tihim glasom, dok sam skupljala njezine papuče iz hodnika. Miris njezinog parfema još je lebdio u zraku, kao podsjetnik da moj dom nikada nije samo moj. Damir je šutio, gledao kroz prozor, izbjegavao moj pogled. “Samo je donijela juhu… znaš da voli kad ti kuha,” promrmljao je.

“Ne želim njezinu juhu! Ne želim njezine savjete, ni njezine komentare o tome kako držim kuću!” glas mi je zadrhtao. Znam da nisam savršena domaćica, ali zar nije dovoljno što radim dva posla i pokušavam završiti fakultet? Ankica nikada nije propustila priliku da mi to natrlja na nos. “Nije ti ovo Amerika, Jasmina, ovdje žena mora znati kuhati i peglati!” govorila bi, a ja bih gutala knedle i brojala minute do njezinog odlaska.

Ali ona nije odlazila. Svaki put kad bih mislila da sam napokon dobila svoj mir, ona bi se pojavila s ključem koji joj je Damir dao još dok smo bili zaručeni. “Za svaki slučaj, ako se nešto dogodi,” rekao je tada. Nisam imala snage raspravljati se. Sada mi je taj ključ bio poput okova.

Jednog petka, dok sam žurila s posla, dobila sam poruku od susjede Mirele: “Tvoja svekrva opet u stanu. Otvorila prozor u tvojoj spavaćoj. Kaže da se mora zrak promijeniti.” Osjetila sam kako mi krv vrije. Nisam više mogla šutjeti.

Kad sam stigla kući, Ankica je sjedila za stolom i rezala kruh kao da je to njezina kuća. “Dobar dan, Jasmina. Napravila sam ti sarmu, vidim da si opet ostavila suđe u sudoperu.”

“Ankice, molim vas… Ovo je moj dom. Ne možete dolaziti kad god poželite!”

Pogledala me s podignutom obrvom. “Tvoj dom? Damirov dom! Ja sam ga odgojila, ja sam ga naučila kako se živi. Ti si još mlada, naučit ćeš…”

Damir je došao kasnije i našao nas u tišini. “Što se dogodilo?” pitao je, ali već je znao odgovor. “Damire, ili ćeš ti uzeti ključ od tvoje mame ili ću ja otići!” rekla sam kroz suze.

Noćima smo raspravljali. On između dvije vatre: majke koja ga je podizala sama nakon što im je otac poginuo na gradilištu u Njemačkoj i mene, žene koju voli ali ne zna kako zaštititi od vlastite obitelji.

Jedne večeri, dok sam prala zube, čula sam kako Damir razgovara s Ankicom na telefonu. “Mama, moraš poštovati Jasminu… Ona mi je sada najvažnija osoba.” Tišina s druge strane linije bila je teža od bilo kakvih riječi.

Sljedećih tjedana Ankica nije dolazila. Stan je bio tiši, ali i Damir. Povukao se u sebe, osjećao krivnju što mora birati između dvije žene koje voli na različite načine.

Jednog dana došla sam kući i našla pismo na stolu:

“Draga Jasmina,
Nisam te nikad zamislila kao snahu kakvu sam željela za svog sina. Ali vidim da ga voliš i da se boriš za njega. Možda nisam bila fer prema tebi. Možda ni ja ne znam kako biti majka odraslom muškarcu koji više nije samo moj sin. Oprosti ako sam ti uzela mir. Ankica”

Plakala sam dugo te večeri. Nisam znala jesam li pobijedila ili izgubila.

Danas, mjesecima kasnije, još uvijek osjećam sjenu njezine prisutnosti u svakom kutku stana. Damir i ja radimo na povjerenju i granicama. Ali ponekad se pitam: može li žena ikada biti dovoljno dobra za tuđu majku? I gdje završava ljubav prema obitelji, a počinje pravo na vlastiti mir?

Što vi mislite – jesam li trebala biti popustljivija ili sam imala pravo boriti se za svoj prostor?