“Nikad više pod istim krovom: Istina o mojoj svekrvi”

“Jelena, hajde, požuri! Nećeš valjda opet kasniti kod moje mame?” glasno je dobacio Ivan iz hodnika, dok sam ja nervozno pokušavala pronaći naušnicu koja mi je ispala ispod kreveta. Srce mi je već tada brže kucalo, iako nisam znala zašto. Možda sam predosjećala da će ovaj ručak biti drugačiji od svih prethodnih.

U autu je vladala tišina. Ivan je tipkao po mobitelu, a ja sam gledala kroz prozor, promatrajući sive oblake iznad Zagreba. “Znaš, mama je danas baš uzbuđena što dolazimo. Kaže da je spremila sarmu i pitu od jabuka, tvoju omiljenu”, pokušao je razbiti tišinu. Samo sam klimnula glavom.

Kad smo stigli, dočekala nas je njegova sestra Ana na vratima. “Jao, Jelena, opet si u crnom? Zar nemaš nešto veselije?” nasmijala se, ali u njenom pogledu nije bilo topline. Ivan je samo slegnuo ramenima i prošao pored nje kao da ništa nije čuo. U dnevnom boravku sjedili su njegova majka Milena i otac Zdravko, oboje ukočenih osmijeha.

“Jelena, draga, napokon si stigla! Nadam se da nisi opet nešto zaboravila?” Milena je podigla obrvu i pogledala me od glave do pete. “Ne, sve imam,” promrmljala sam i sjela na kraj stola.

Ručak je započeo uobičajenim razgovorima o poslu, vremenu i susjedima. No čim sam spomenula da bih možda voljela upisati magisterij, Milena je prevrnula očima. “A tko će onda brinuti o Ivanu? Znaš li ti koliko je važno imati djecu na vrijeme? Nisi više tako mlada.”

Osjetila sam kako mi lice gori. Ivan je šutio, gledao u tanjur. Ana se nasmijala: “Ma pusti Jelenu, ona bi samo učila i radila. Nije ona za selo ni za djecu.” Zdravko je dodao: “Danasšnje cure misle da su pametnije od svih nas.”

Pokušala sam promijeniti temu, ali Milena nije popuštala. “Znaš, kad sam ja bila tvojih godina, već sam imala dvoje djece i radila na zemlji. Ti samo sjediš za kompjuterom i piješ kave po gradu.” Ivan je tada napokon progovorio: “Mama, dosta više. Jelena radi puno i dobro joj ide na poslu.” Milena ga je oštro pogledala: “Ti šuti! Da si muško kakvo treba biti, ne bi dozvolio da ti žena ovako odgovara!”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Ustala sam od stola i otišla u kupaonicu. Pogledala sam se u ogledalo – oči crvene, ruke drhte. Disala sam duboko, pokušavajući se smiriti. Čula sam kroz vrata kako Milena šapuće Ani: “Ova tvoja snaha nikad neće biti dio naše obitelji. Previše je umišljena za naše selo.”

Vratila sam se u dnevni boravak taman kad je Milena počela dijeliti kolač. “Jelena, možda bi ti trebala preskočiti desert… znaš, malo si se zaokružila zadnjih mjeseci.” Ana se grohotom nasmijala. Ivan je ustao: “Dosta! Jelena, idemo kući. Pakiraj stvari.” Milena je viknula: “Što to radiš? Tako se ne odlazi iz kuće!” Ivan joj je odgovorio: “Ovo više nije moj dom ako ovako tretirate moju ženu!”

U autu smo šutjeli cijelim putem do našeg stana na Trešnjevci. Kad smo stigli, Ivan me zagrlio: “Žao mi je zbog svega… Nisam znao da su toliko zlobni.” Nisam mogla ništa reći – osjećala sam se izdano, povrijeđeno i usamljeno.

Sljedećih dana Ivanova majka slala mu je poruke pune prijetnji i ucjena: “Ako se ne ispričaš, zaboravi da imaš majku!” Ana je pisala po Facebooku kako sam ja kriva što im brat više ne dolazi kući. Zdravko je nazvao Ivana i rekao mu da ga više ne želi vidjeti dok ne ostavi “tu svoju ženu koja ga odvaja od obitelji”.

Ivan je bio slomljen između mene i svoje porodice. Počeo se povlačiti u sebe, sve češće ostajao duže na poslu, a ja sam noćima plakala pitajući se jesam li ja kriva što mu je život postao pakao.

Jedne večeri sjeli smo zajedno na balkon s pogledom na grad. Ivan je tiho rekao: “Ne znam što da radim… Volim tebe, ali to su moji roditelji.” Pogledala sam ga kroz suze: “A ja? Zar ja nisam tvoja obitelj sada? Zar nije vrijeme da biramo sebe?”

Prošlo je nekoliko mjeseci bez kontakta s njegovima. Božić smo proveli sami, prvi put bez tradicionalnog okupljanja kod Milene. Bilo mi je teško gledati Ivana kako gleda stare slike s roditeljima i sestrom, ali znala sam da ne smijem popustiti.

Jednog dana stigla nam je poruka od Milene: “Ako Jelena dođe na ručak i ispriča se za svoje ponašanje, možda možemo zaboraviti sve.” Pogledali smo se – znali smo da to nije isprika nego ucjena.

Danas sjedim sama u našem stanu i pišem ovo pismo sebi – možda kao oproštaj od iluzije o savršenoj porodici ili kao početak nečeg novog gdje biram sebe i svoje dostojanstvo.

Pitam vas: koliko daleko biste vi išli zbog ljubavi? I gdje povlačite granicu između oprosta i samopoštovanja?