Nikada Više Pod Istim Krovom: Moja Borba za Svoj Dom

“Ne, Amire! Neću opet živjeti s tvojom majkom!” – povikala sam, glas mi je zadrhtao, a suze su mi već navirale na oči. Amir je stajao nasred dnevnog boravka, stisnutih šaka, gledajući me kao da sam upravo izgovorila najveću uvredu. Naša kćer Hana, tek sedam godina, sjedila je za stolom i gledala nas širom otvorenih očiju. U tom trenutku, cijeli moj svijet se srušio na mene.

“Znaš da nemamo izbora, Lejla. Stan nam je premalen, a mama je sama otkad je babo umro. Šta hoćeš da radim?”

Nisam mogla vjerovati da me to pita. Kako mu objasniti da svaki put kad pomislim na zajednički život s njegovom majkom, osjećam hladan znoj niz leđa? Kako mu reći da me miris bakine kuhinje još uvijek podsjeća na suze moje mame i tihe svađe iza zatvorenih vrata?

Moja majka, Jasna, uvijek je govorila: “Dijete, kad odrasteš, bježi od zajedničkog života. Nikad ne znaš kad ćeš izgubiti sebe.” Nisam tada razumjela što to znači. Ali sada, kad stojim pred istim izborom, osjećam težinu svake njene riječi.

Amir je bio uporan. “Lejla, mama nije loša žena. Znaš da nas voli. Samo joj je teško otkad je ostala sama. Hana bi joj dobro došla, a i nama bi bilo lakše dok ne skupimo za veći stan.”

Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu. Moj otac, Mirza, bio je dobar čovjek, ali slab pred svojom majkom. Moja baka Šefika bila je kraljica kuće – sve se radilo po njenom. Mama je šutjela, gutala uvrede i poniženja, a ja sam noćima plakala jer nisam znala kako pomoći. Kad sam imala deset godina, mama je otišla na tjedan dana kod svoje sestre u Mostar. Tada sam prvi put shvatila što znači tišina u kući – i koliko može boljeti.

Sad sam ja ta koja mora birati – između mira svoje obitelji i osjećaja dužnosti prema Amiru i njegovoj majci.

“Amire, molim te… Ne mogu. Znaš kako mi je bilo kad smo svi živjeli zajedno kod mojih. Ne želim to za Hanu. Ne želim da ona gleda kako se svađamo zbog sitnica ili da se osjeća kao gost u vlastitom domu.”

On je šutio. Znao je što govorim, ali nije znao kako dalje.

Sljedećih dana napetost je rasla. Njegova majka, Senada, počela je češće dolaziti kod nas. Donosila bi pite i kolače, sjedila s Hanom i pričala joj priče iz svog djetinjstva u Zenici. Vidjela sam kako joj se Amir topi pod osmijehom majke – ali ja sam osjećala knedlu u grlu svaki put kad bi Senada prešla prag.

Jedne večeri, dok smo spremali Hanu za spavanje, Amir me uhvatio za ruku.

“Lejla, ne želim te izgubiti zbog ovoga. Ali ne mogu ni ostaviti mamu samu. Šta ćemo?”

Nisam imala odgovor. Osjećala sam se kao da me guši prošlost koju nisam birala.

Sljedeće jutro nazvala sam mamu.

“Mama… Jesi li ikad požalila što si otišla?”

S druge strane linije čula sam dubok uzdah.

“Nisam, dijete moje. Ali cijeli život sam se pitala jesam li mogla drugačije. Samo ti znaš šta ti srce kaže. Nemoj dozvoliti da te tuđa očekivanja slome.”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam gledala Hanu kako crta sunce i kuću s velikim prozorima.

Te večeri Amir je došao kući kasno. Sjeli smo za stol bez riječi. Onda je progovorio:

“Mama kaže da može prodati stan u Zenici i kupiti nešto manje ovdje u Zagrebu. Ne mora živjeti s nama – ali želi biti blizu Hane.”

Osjetila sam olakšanje pomiješano s krivnjom.

“Zar ti nije žao?” pitao me tiho.

“Žao mi je što ne mogu biti ona snaha iz priča – ona koja sve trpi i šuti. Ali više mi je žao što bih izgubila sebe ako pristanem na nešto što ne mogu podnijeti.”

Amir je klimnuo glavom. Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam da me razumije.

Prošlo je nekoliko mjeseci otkako smo donijeli odluku – Senada živi sama nekoliko tramvajskih stanica dalje. Hana je često kod nje, a mi imamo svoj mir. Nije idealno – ponekad osjećam grižnju savjesti kad vidim Senadu samu na klupi ispred zgrade – ali znam da sam zaštitila svoju obitelj.

Ponekad se pitam: Jesam li sebična ili samo pokušavam prekinuti lanac boli koji se prenosi s generacije na generaciju? Može li žena ikada biti dovoljno dobra snaha u ovom našem društvu ili ćemo uvijek biti krive što biramo sebe?