Nisam više ničija sluškinja: Priča o Ani iz Osijeka

“Ana, gdje su mi čiste čarape?” vikao je moj muž Ivan iz hodnika, dok sam žurno miješala juhu na štednjaku. U isto vrijeme, kćerka Petra je iz dnevne sobe vikala: “Mama, gdje mi je punjač?”. Sin Luka je lupao vratima sobe jer mu nisam stigla ispeglati košulju za posao. Osjetila sam kako mi srce lupa, a ruke drhte. U tom trenutku, dok su svi nešto tražili od mene, shvatila sam – više ne mogu. Nisam više ničija sluškinja.

Godinama sam bila ta koja sve drži pod kontrolom. Moj dan je počinjao u šest ujutro i završavao kasno u noć. Prvo bih skuhala kavu Ivanu, pripremila doručak djeci, pa onda trčala na posao u školu gdje sam radila kao spremačica. Nakon posla bih išla u trgovinu, kuhala ručak, čistila, peglala, slušala tuđe probleme i rješavala ih kao da su moji. Nikad nisam imala vremena za sebe. Moje prijateljice su mi znale reći: “Ana, moraš misliti malo na sebe!”, ali ja bih se samo nasmijala i rekla: “Ma tko će ako ne ja?”

Sve se promijenilo prošle zime. Mama mi je iznenada završila u bolnici. Provela sam dane uz njezin krevet, gledajući kako stari i slabi. Jedne večeri me pogledala i tiho rekla: “Nemoj završiti kao ja, Ana. Cijeli život sam bila tu za sve, a sad kad trebam nekoga – svi su zauzeti.” Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima.

Nakon što je mama preminula, vratila sam se kući prazna. Nitko nije pitao kako sam. Ivan je samo rekao: “Dobro da si stigla, nestalo nam je kruha.” Petra je tražila novac za izlaske, Luka se žalio na posao. Tada sam prvi put osjetila bijes – ne prema njima, nego prema sebi. Kako sam dopustila da me svi uzimaju zdravo za gotovo?

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji, odlučila sam – dosta je! Sutradan ujutro nisam ustala prva. Ivan je lutao po kuhinji zbunjen: “Gdje je kava?” Petra je kasnila u školu jer nije našla majicu koju sam uvijek ja slagala. Luka je otišao na posao s neispeglanom košuljom. Svi su bili nervozni, ali ja sam osjećala olakšanje.

“Što ti je? Jesi bolesna?” pitao me Ivan zabrinuto.
“Nisam bolesna. Samo više neću raditi sve sama. Svatko od vas može skuhati kavu ili složiti svoju odjeću,” odgovorila sam mirno.

Nastao je muk. Prvi put u 30 godina braka podigla sam glas i rekla što mislim. Djeca su me gledala kao da sam poludjela.

Počeli su prigovarati: “Ti si mama, to ti je posao!”, rekla je Petra.
“Nije fer da nas sad ostavljaš na cjedilu,” dodao je Luka.

Ali ja nisam popustila. Počela sam izlaziti s prijateljicama na kavu, upisala tečaj slikanja u lokalnom domu kulture. Prvi put nakon toliko godina osjećala sam se živo.

Ivan se povukao u sebe. Tjednima nije razgovarao sa mnom osim nužnog. Jedne večeri smo sjeli za stol i rekao mi je: “Ne prepoznajem te više. Što ti se dogodilo?”
“Dogodilo mi se to da želim biti sretna. I da želim da me poštuješ kao ženu, a ne kao sluškinju,” odgovorila sam kroz suze.

Bilo je teško. Osjećala sam krivnju – kao da ih izdajem. Ali svaki dan kad bih napravila nešto samo za sebe, osjećala sam se snažnije.

Petra mi je nakon nekoliko tjedana prišla i tiho rekla: “Mama, oprosti što sam bila sebična. Nisam ni shvatila koliko toga radiš za nas.” Luka je počeo pomagati oko kuće bez da ga molim. Ivan još uvijek teško prihvaća promjene, ali polako shvaća da više nema povratka na staro.

Najviše me boli što sam toliko godina potrošila živeći za druge, a zaboravila na sebe. Ali sada znam – nikad nije kasno za promjenu.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena živi ovako – u sjeni tuđih potreba? I hoćemo li ikada imati hrabrosti reći: ‘Dosta je!’?