Očeva suza na prozoru doma: Jesam li izdala vlastitu obitelj?

“Ne možeš to učiniti, Ivana! Tata će ti to zamjeriti do kraja života!” vikao je moj brat Dario dok sam pakirala očevu torbu. Ruke su mi drhtale, a majica mi je bila mokra od suza koje sam pokušavala sakriti. Otac je sjedio na rubu kreveta, gledao kroz prozor i šutio. Njegova tišina bila je gora od svih riječi koje su mi braća i sestra uputili posljednjih tjedana.

Zovem se Ivana Kovačević i najstarija sam od četvero djece. Odrasli smo u malom stanu u Novom Zagrebu, gdje je otac radio kao vozač tramvaja, a majka kao medicinska sestra. Majka nam je umrla prije pet godina, a otac je tada počeo polako nestajati – prvo iz razgovora, onda iz svakodnevnih navika. Dijagnoza demencije došla je kao hladan tuš. Prvo smo se smijali njegovim zaboravima, ali kad je jedne noći izašao iz stana i izgubio se, shvatila sam da više nije smiješno.

“Ivana, ne mogu ja tamo… To nije moj dom,” šapnuo je otac dok sam mu vezala cipele. Pogledao me onim blagim očima koje su me tješile kad bih pala s bicikla ili dobila jedinicu iz matematike. “Tata, tamo ćeš imati liječnike, društvo, sve što ti treba. Ja radim cijeli dan, ne mogu biti uz tebe koliko bih htjela…” glas mi je zadrhtao.

Dario i sestra Martina nisu htjeli ni čuti za dom. “Srami se! Svi će pričati kako si ga ostavila! Što će reći susjedi?” Martina je bila neumoljiva. Najmlađi brat, Filip, samo je šutio i gledao u pod. Znao je da nitko od nas nema vremena ni snage za potpunu brigu o ocu, ali nije imao hrabrosti reći to naglas.

Prvi dan u domu bio je najgori dan mog života. Otac je sjedio na krevetu, gledao kroz prozor na park gdje su starci igrali šah. “Ivana, kad ćeš me doći posjetiti?” pitao je tiho. “Sutra, tata. Svaki dan ću dolaziti.” Lagala sam sebi više nego njemu.

Nakon nekoliko tjedana, otac se povukao u sebe. Njegovo stanje se pogoršalo. Dario me nazvao usred noći: “Jesi li sretna sada? Tata više ne priča ni s kim! Tvoj dom ga je ubio!” Martina mi nije odgovarala na poruke. Filip je dolazio samo kad bi ga ja zamolila.

Na poslu su me kolegice gledale sažaljivo. “Znaš, moja susjeda je isto tako završila… Sad joj djeca ne pričaju s njom.” U tramvaju sam slušala razgovore o tome kako su današnja djeca bezosjećajna, kako nitko više ne brine o roditeljima kao nekad.

Jednog dana, dok sam sjedila uz očev krevet i držala ga za ruku, prišla mi je gospođa Ružica iz susjedne sobe. “Nemoj si zamjerati, dijete. Nisi ti kriva što si sama ostala na sve ovo.” Suze su mi potekle niz lice. “Ali svi misle da jesam… Čak i moja braća i sestra…”

Otac me pogledao kao da me prepoznaje prvi put nakon dugo vremena. “Ivana… hvala ti što si tu.” Te riječi bile su mi jedina utjeha.

Nakon nekoliko mjeseci, otac je preminuo. Na sprovodu su svi šutjeli. Martina mi nije pružila ruku. Dario me pogledao s prijezirom. Filip je stajao sa strane i plakao.

Dani nakon sprovoda bili su najteži. Susjedi su šaptali iza leđa. U trgovini su me izbjegavali poznati pogledi. Jedne večeri, dok sam sjedila sama u stanu, Martina mi je poslala poruku: “Nikad ti neću oprostiti što si ga odvela tamo.” Nisam joj odgovorila.

Ponekad se pitam jesam li mogla drugačije. Jesam li trebala žrtvovati posao, prijatelje, svoj život? Je li ljubav prema roditelju mjera onoga što drugi očekuju od nas ili onoga što možemo dati?

Možda nikad neću znati pravi odgovor. Ali znam da sam tada dala sve što sam mogla.

Što vi mislite – jesmo li dužni žrtvovati sebe do kraja ili postoji granica gdje ljubav prelazi u bol?