Odluka koja mijenja živote: Jesam li pogriješila zbog svoje unuke?

“Vesna, kako si mogla? Zar ti je važnija ona mala nego vlastiti sin?” Ivana je vikala iz hodnika, dok su joj oči gorjele od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći u ruci papire od stana, a srce mi je tuklo kao ludo. Nisam znala što da kažem. Samo sam gledala u svoju unuku Emu, koja je stajala iza mene, sitna i preplašena, s onim svojim velikim smeđim očima koje su uvijek tražile sigurnost.

Sve je počelo prije šest mjeseci. Moj sin Ivan, moj ponos i dika, odlučio je napustiti svoju ženu Marinu nakon 18 godina braka. Otišao je s nekom mladom ženom iz firme, Sanjom, koja mu je, kako kaže, “dala novi smisao života”. Marina je ostala sama s Emom, a ja sam gledala kako se sve što smo gradili raspada pred mojim očima.

“Mama, ne miješaj se. To je moj život,” rekao mi je Ivan kad sam ga pokušala nagovoriti da se vrati kući. Ali kako da ne brinem? Kako da gledam svoju unuku kako svaku noć plače jer joj tata više ne dolazi na školske priredbe? Kako da gledam Marinu koja se bori s kreditima i poslom na blagajni, dok Ivan uživa na putovanjima s novom ženom?

Jedne večeri, dok smo Ema i ja pile čaj u mojoj kuhinji, tiho mi je rekla: “Baka, hoćeš li ti ikad otići kao tata?” Taj trenutak mi je slomio srce. Znala sam da moram nešto učiniti. Nisam imala puno – samo ovaj stan u kojem živim već 30 godina. Ali to je sve što imam i sve što mogu ostaviti. Te noći sam odlučila: stan će pripasti Emi. Neka barem ona ima sigurnost koju ja nisam mogla dati njenoj majci.

Kad je Ivan saznao za moju odluku, poludio je. “Zar stvarno misliš da ćeš time nešto popraviti? Uništavaš našu obitelj!” vikao je. Sanja ga je samo držala za ruku i gledala me svisoka. Marina nije rekla ništa – samo je plakala.

Danima nisam mogla spavati. Svi su me osuđivali – sestra Ljiljana, susjeda Ružica, čak i župnik na misi me pogledao ispod oka kad sam mu spomenula što sam napravila. “Vesna, djeca su djeca, ali unuci su krv tvoje krvi,” rekla mi je Ružica jednog dana na klupi ispred zgrade. “Ali što ako si pogriješila? Što ako ti sin nikad ne oprosti?”

Ema mi je donosila crteže na kojima smo nas dvije držale ruke i smijale se pod suncem. “Baka, kad budem velika, hoćeš li živjeti sa mnom?” pitala bi me svako malo. U tim trenucima znala sam da sam napravila pravu stvar. Ali onda bi došao Ivan, ljut i povrijeđen, i sve bi se opet zamutilo.

Jednog dana došao je s odvjetnikom. “Mama, ovo nije pošteno. Ja sam tvoj sin! Zar stvarno misliš da zaslužujem manje od nje?” Pogledala sam ga i vidjela ono dijete koje sam nosila kroz ratne godine, koje sam tješila kad bi pao s bicikla. Ali sada ispred mene stoji muškarac kojeg jedva prepoznajem.

“Ivane,” rekla sam tiho, “ti si izabrao svoj put. Ja biram svoj. Ema nije kriva za tvoje odluke. Ona treba dom.”

Nakon toga više nije dolazio. Prošlo je nekoliko tjedana tišine. Marina mi je zahvaljivala svaki put kad bi me vidjela, ali u njenim očima sam vidjela tugu što joj nisam mogla pomoći više.

Jedne večeri zazvonio mi je telefon. Bila je to Sanja. “Vesna, možda ste vi u pravu. Ivan ne vidi koliko ste svi povrijeđeni.” Nije mi bilo lakše zbog njenih riječi – samo još teže.

Sada sjedim sama u svojoj kuhinji i gledam Emi kako piše zadaću za školu. Ponekad se pitam jesam li uništila odnos sa sinom zbog unuke koju volim više od svega na svijetu. Je li moguće voljeti dvoje ljudi jednako, a opet morati birati stranu?

Možda će mi vrijeme pokazati jesam li napravila pravu stvar ili sam samo još jedna baka koja je slomila vlastitu obitelj pokušavajući spasiti ono malo što joj je ostalo.

Što vi mislite? Je li ljubav prema unuci opravdanje za ovakvu odluku ili sam trebala ostati vjerna sinu bez obzira na sve?