Ostavio sam majku u domu za starije: Hoću li si ikada oprostiti?

“Ne možeš to napraviti, Ivane! Ona je tvoja majka!” vikao je moj brat Tomislav dok smo stajali ispred ulaza u dom za starije osobe u Novom Zagrebu. Kiša je padala sitno, uporno, kao da i nebo plače zbog onoga što sam odlučio. Ruke su mi drhtale dok sam pokušavao objasniti Tomislavu da više ne mogu sam. “Znaš da sam iscrpljen. Posao, djeca, sve… Više ne mogu, Tomo. Ne mogu!”

Majka je sjedila na klupi pod nadstrešnicom, gledala nas tihim, umornim očima. U rukama je stiskala staru torbu iz koje su virile njezine omiljene papuče. “Djeco, nemojte se svađati zbog mene”, šapnula je. Taj glas, nekad snažan i odlučan, sada je bio tek sjenka nekadašnje žene koja me podizala sama nakon što nas je otac napustio.

Sjećam se dana kad sam prvi put primijetio da nešto nije u redu. Zaboravljala je gdje je ostavila ključeve, zvala me usred noći jer je mislila da je netko u stanu. U početku sam mislio da je to samo starost, ali onda su došle one opasnije situacije – zaboravila je isključiti plin, izgubila se na putu do trgovine. Liječnik je rekao: “Demencija napreduje. Trebat će joj stalna njega.” Nisam mogao vjerovati. Moja mama, žena koja je radila dva posla da bi nas prehranila, sada nije znala gdje se nalazi.

Prvih nekoliko mjeseci pokušavao sam sve – dovodio sam njegovateljicu, organizirao susjede da navrate, ali ništa nije bilo dovoljno. Supruga Marija bila je na rubu živaca: “Ivane, i mi imamo djecu! Ne možemo svi živjeti u stalnom strahu!” Djeca su se bojala kad bi baka vikala usred noći ili kad bi ih zamijenila za nekog drugog.

Tomislav se javljao samo vikendom, dolazio iz Osijeka s poklonima i pričama kako će sve biti bolje. Ali kad bi otišao, opet bih ostajao sam s mamom i njezinim strahovima. “Zar ti misliš da meni nije teško?” pitao sam ga jednom. “Ali ja nemam izbora!”

Dan kad smo odlučili otići u dom bio je najgori u mom životu. Mama je šutjela cijelim putem. Kad smo stigli, pogledala me i rekla: “Znaš li ti koliko sam ja plakala kad si otišao na fakultet? Ali pustila sam te jer sam znala da moraš živjeti svoj život. Možda sad i ti mene moraš pustiti.”

U domu su nas dočekale sestre s osmijehom koji mi se činio previše profesionalan. Pokazale su nam sobu – dvije starice već su sjedile unutra, gledale kroz prozor u dvorište puno mokrog lišća. Mama je sjela na krevet i pogladila pokrivač. “Lijepo je ovdje”, rekla je tiho, ali ja sam znao da laže.

Navečer nisam mogao spavati. Marija me pokušavala utješiti: “Nisi ti kriv. Svi ćemo jednom ostarjeti.” Ali nisam mogao pobjeći od osjećaja izdaje. Sutradan sam otišao na posao kao robot – kolege su pričali o nogometu i politici, a meni su misli bile samo kod mame.

Prva tri tjedna išao sam svaki drugi dan u posjetu. Mama bi me dočekala s osmijehom, ali oči su joj bile tužne. Jednom mi je šapnula: “Znaš li ti kako ovdje vrijeme sporo prolazi? Svi čekamo nešto… a ni sami ne znamo što.”

Tomislav me zvao sve rjeđe. Kad bi došao u Zagreb, samo bi kratko navratio do doma i brzo odlazio. Jednom smo se posvađali pred mamom – vikao sam mu da bježi od odgovornosti, on meni da sam hladan i sebičan.

Susjedi su počeli šaptati iza leđa: “Jesi čuo? Ivan ostavio mater u domu…” Jedna susjeda mi je rekla: “Moja pokojna majka bila je kod mene do zadnjeg dana!” Osjećao sam se kao izdajica.

Jednog dana mama nije prepoznala ni mene ni Tomislava. Gledala nas je kao strance. Tada sam shvatio koliko smo svi nemoćni pred bolešću i vremenom.

Sada sjedim u praznom stanu i gledam kroz prozor na kišni Zagreb. Pitam se jesam li mogao više? Jesam li izdao ženu koja mi je sve dala? Ili sam samo čovjek koji pokušava preživjeti između posla, djece i vlastite nemoći?

Možda nikad neću pronaći odgovor. Ali jedno znam – ljubav prema roditelju ne mjeri se samo žrtvom, nego i hrabrošću da priznaš svoje granice.

“Hoće li mi ona ikada oprostiti? Hoću li ja ikada sebi? Što biste vi učinili na mom mjestu?”