Otac koji je jeo zobenu kašu da bi sin mogao jesti biftek: Priča o ponosu, ljubavi i razočaranju

“Zašto opet jedeš tu zobenu kašu, tata?” pitao me Ivan dok je sjedio za stolom, gledajući svoj tanjur na kojem se crvenio sočni biftek. Pogledao sam ga i nasmiješio se, pokušavajući sakriti gorčinu koja mi je stajala u grlu. “Zobena kaša je zdrava, sine. A ti pojedi meso dok je još toplo. Treba ti snaga za školu.”

Nikada mu nisam rekao da sam zadnji put okusio biftek prije deset godina, na svadbi svoje sestre. Nikada mu nisam rekao da sam svaki dan prolazio pored mesnice u našem kvartu na Trešnjevci i gledao cijene koje su mi bile previsoke. Moja plaća vozača tramvaja nije bila dovoljna za luksuze, ali sam bio ponosan što moj sin ne mora znati za to.

Moj život je bio jednostavan. Odrastao sam u malom stanu s roditeljima i sestrom Anom. Otac je radio u tvornici, majka je šivala kod kuće. Nikada nismo imali puno, ali smo uvijek dijelili ono što smo imali. Sjećam se kako sam kao dječak sanjao o tome da ću jednog dana svom djetetu pružiti više nego što su moji mogli meni.

Kad se Ivan rodio, obećao sam sebi da ću biti bolji otac nego što je moj bio meni. Moj otac je bio strog, šutljiv čovjek, rijetko je pokazivao osjećaje. Ja sam htio biti drugačiji – nježniji, prisutniji, spreman žrtvovati sve za sina. I jesam. Godinama sam radio prekovremeno, uzimao dodatne smjene, vozio tramvaj po snijegu i kiši, samo da bi Ivan imao sve što poželi.

Sanjao sam da će jednog dana shvatiti koliko sam se trudio. Da će cijeniti to što sam nosio iste cipele pet zima zaredom, što sam sebi kupovao najjeftiniju hranu, što sam odustao od putovanja s prijateljima i izlazaka. Ali Ivan je odrastao u svijetu gdje su svi imali više – bolju odjeću, mobitele, ljetovanja na Jadranu. I uvijek je želio još.

“Tata, svi idu na more ovo ljeto. Samo mi ne možemo!” vikao je jednog ljeta kad je imao četrnaest godina. “Zar ti ne možeš naći bolji posao? Ili barem dignuti kredit kao svi normalni ljudi?”

Te riječi su me zaboljele više nego išta drugo. Nisam mu mogao objasniti da kredit znači još više zobene kaše, još manje sna, još više brige hoće li sutra biti dovoljno za režije. Samo sam šutio i gledao kroz prozor.

Godine su prolazile. Ivan je završio fakultet – prvi u našoj obitelji. Bio sam ponosan kao nikad prije kad sam ga gledao kako prima diplomu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Plakao sam te večeri, ali ne pred njim. Nisam htio da vidi koliko mi znači njegov uspjeh.

Nakon diplome, Ivan je brzo našao posao u jednoj velikoj firmi. Počeo je zarađivati više nego ja ikad u životu. Prvih mjeseci dolazio bi kući s osmijehom, pričao o kolegama, planovima za budućnost. Ali ubrzo su se stvari promijenile.

“Tata, znaš li koliko si ti zapravo zaostao? Danas svi investiraju, kupuju stanove, voze aute na leasing. Ti si cijeli život proveo u tramvaju i jedeš zobenu kašu!” rekao mi je jedne večeri kad sam ga pitao zašto više ne dolazi kući.

Osjetio sam kako mi se srce steže. Sve ono što sam radio za njega – sve žrtve, svi propušteni trenuci sreće – odjednom su izgubili smisao. Moj sin me gledao kao gubitnika.

Počeo sam se povlačiti u sebe. Dani su mi prolazili u tišini. Više nisam imao kome kuhati ručak, nije bilo Ivana da pita zašto jedem kašu. Ponekad bi me nazvao, ali razgovori su bili kratki i površni.

Jednog dana došao je kući s djevojkom, Lejlom iz Sarajeva. Lijepa djevojka, pametna i pristojna. Sjeli smo za stol, a ona me pitala: “Gospodine Stjepane, što vas najviše veseli u životu?”

Zastao sam na trenutak i pogledao Ivana koji je nervozno gledao u mobitel. “Veseli me kad vidim da moj sin ima ono što ja nisam mogao imati,” odgovorio sam tiho.

Lejla se nasmiješila i rekla: “To je lijepo… Ali jeste li ikad poželjeli nešto samo za sebe?”

Nisam znao što reći. Nikada nisam razmišljao o sebi. Cijeli život sam bio samo otac.

Te noći nisam mogao spavati. Razmišljao sam o svemu što sam propustio – o putovanjima koja nisam doživio, knjigama koje nisam pročitao, prijateljima koje sam izgubio jer nikad nisam imao vremena ni novca za kavu ili pivo nakon posla.

Sljedećih tjedana Ivan se sve rjeđe javljao. Čuo sam od susjede Milene da planira kupiti stan s Lejlom i preseliti se na drugi kraj grada. Nije mi to rekao osobno.

Jednog jutra našao sam na stolu poruku: “Tata, selim se s Lejlom. Hvala ti na svemu što si učinio za mene. Vidimo se uskoro.” Nije bilo zagrljaja ni pogleda u oči – samo nekoliko rečenica na papiru.

Sjeo sam za stol i gledao praznu zdjelu zobene kaše ispred sebe. Suze su mi same krenule niz lice. Pitao sam se gdje sam pogriješio. Jesam li trebao biti stroži? Jesam li trebao više misliti na sebe? Ili možda nikada ne bih mogao biti dovoljno dobar otac za sina koji živi u svijetu drugačijem od onog u kojem sam ja odrastao?

Danas sjedim u praznom stanu i slušam tišinu koja odzvanja zidovima. Ponekad mi Ivan pošalje poruku ili dođe na kratko s Lejlom i njihovom kćerkicom Sarom. Gledam ih i osjećam ponos, ali i gorčinu koju ne mogu izbrisati.

Možda će jednog dana moj sin shvatiti koliko ljubavi stoji iza svake žlice zobene kaše koju sam pojeo umjesto bifteka. Možda će shvatiti da sreća nije samo u materijalnom bogatstvu.

Ali pitam vas – vrijedi li žrtvovati vlastitu sreću zbog tuđe budućnosti? Je li ljubav dovoljna kad ostaneš sam sa svojim snovima koje nikada nisi ostvario?