Otad Samo Gledam Slike Svog Unuka: Priča o Razdoru i Tišini

“Ne, mama, bolje da ne dolazite danas. Nije joj dan.” Glas mog sina, Ivana, bio je tih, gotovo ispravan, ali iza svake riječi osjećala sam težinu. Stajala sam u hodniku, s vrećicom punom pelena, malih bodija i plišanih medvjedića, dok su mi ruke drhtale. “Ali Ivane, samo bih na pet minuta… Nisam ga još ni držala u naručju!” prošaptala sam, boreći se s knedlom u grlu.

Ivan je uzdahnuo. “Znaš da je Lejla osjetljiva. Nije joj lako. I njezini roditelji su tu, pa…”

“Pa što? Zar ja nisam tvoja majka? Zar nisam i ja baka tom djetetu?” glas mi je zadrhtao, a oči su mi se napunile suzama. Ivan je šutio nekoliko sekundi, a onda rekao: “Mama, molim te, nemoj sad. Nazvat ću te kasnije.”

Telefon je utihnuo. Ostala sam stajati pred vratima stana, osjećajući se kao uljez u vlastitoj obitelji. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz prsa. Prije mjesec dana rodio se moj prvi unuk, Amar. Sanjala sam o tom trenutku godinama – kako ću ga ljuljati, pjevati mu uspavanke koje sam pjevala Ivanu, kako će mi ruke mirisati na bebu. Umjesto toga, gledam slike koje mi Ivan šalje preko WhatsAppa – Amar u plavoj dekici, Amar s Lejlinim roditeljima, Amar u kolicima. Nikad sa mnom.

Muž, Dragan, sjedio je za stolom i gledao me dok sam ulazila. “Opet ništa?” pitao je tiho.

Odmahnula sam glavom i sjela nasuprot njega. “Ne žele nas tamo. Ne znam što sam im napravila.”

Dragan je slegnuo ramenima. “Možda im treba vremena. Lejla je uvijek bila… osjetljiva. Sjećaš se kad smo prvi put išli kod njih na ručak? Nije ni tada bila previše topla prema nama.”

“Ali ovo je drugačije! Ovo je naše unuče!” povisila sam glas, a Dragan me pogledao zabrinuto.

Tijekom sljedećih tjedana pokušavala sam sve – slala sam poruke Lejli s čestitkama i pitanjima treba li joj što, nudila pomoć oko kuće, čak sam joj odnijela kolače koje najviše voli. Nikad nije odgovorila izravno meni; uvijek bi Ivan bio taj koji bi mi javio da su zauzeti ili da nije pravo vrijeme.

Jedne subote odlučila sam riskirati i otići bez najave. Srce mi je tuklo dok sam zvonila na vrata njihova stana na Grbavici. Otvorila mi je Lejla, s Amarem u naručju. Pogledala me hladno.

“Nismo vas očekivali,” rekla je bez osmijeha.

“Znam… ali samo bih ga htjela vidjeti na minutu. Donijela sam mu nešto…” pokazala sam vrećicu.

Lejla je uzdahnula i pogledala prema hodniku gdje se pojavio Ivan.

“Mama, stvarno nije trenutak,” rekao je tiho.

Pogledala sam Lejlu u oči. “Molim te… samo da ga poljubim.”

Lejla je stegla usne i okrenula se Ivanu: “Rekla sam ti da ne želim posjete bez dogovora!”

Ivan me nježno primio za ruku i odveo do lifta. “Mama, molim te… Lejla ima problema s dojenjem, ne spava noćima… Nije joj lako.”

U liftu su mi suze potekle niz lice. “A meni je lako? Zar ja nisam ništa? Zar ne zaslužujem vidjeti svoje unuče?”

Nakon tog dana više nisam pokušavala otići bez najave. Ivan bi mi povremeno poslao slike ili kratki video – Amar se smiješi, Amar puže po dekici – ali nikad nisam bila pozvana da dođem.

Moja sestra Sanja pokušavala me utješiti: “Ma pusti ih malo, proći će to… Snahe su uvijek takve na početku.” Ali nije bilo tako jednostavno. Svaki put kad bih vidjela Lejline roditelje na slici s Amarem, srce bi mi preskočilo od boli.

Jedne večeri, dok smo Dragan i ja sjedili sami za stolom, rekla sam: “Možda misle da nisam dovoljno dobra baka… Možda misle da ću im se miješati u odgoj…”

Dragan me primio za ruku: “Ti si najbolja majka koju Ivan može imati i bit ćeš najbolja baka kad ti dopuste. Ne krivi sebe.”

Ali nisam mogla prestati razmišljati o svemu što sam možda pogrešno rekla ili napravila. Jesam li bila previše uporna? Jesam li trebala više poštovati njihove granice? Ili je ovo jednostavno nova generacija koja ne želi bliskost kakvu smo mi imali?

Na Facebooku sam vidjela slike kako Lejla i Ivan s Amarem odlaze na izlete s njezinim roditeljima – na Bjelašnicu, na more kod Neuma… Nikad nas nisu pozvali. Pitala sam Ivana zašto nas nikad ne uključe.

“Mama, znaš da Lejla nije spremna za to još…” odgovorio bi uvijek isto.

Počela sam izbjegavati susjede jer su svi pitali: “Jesi li već čuvala unuka? Kako je mali Amar?” Lagala bih: “Ma jesam malo…”, a srce bi mi pucalo svaki put kad bih to izgovorila.

Na kraju sam odlučila napisati pismo Lejli. Pisala sam cijelu noć:

“Draga Lejla,
Znam da ti nije lako i ne želim ti otežavati. Samo želim biti dio Amarovog života koliko god ti to dopuštaš. Neću se nametati ni miješati u vaše odluke – samo želim biti baka koja voli svog unuka i podržava vas kad god treba. Ako ikada poželiš razgovarati ili ti treba pomoć, tu sam za vas.
S ljubavlju,
Jasmina”

Odgovor nikad nisam dobila.

Danas sjedim za stolom s Draganom i gledam slike svog unuka na mobitelu. Ponekad ih gledam satima, zamišljajući kako miriše njegova kosa ili kakav mu je smijeh uživo.

Pitam se – koliko još treba proći vremena da me puste blizu? Jesam li stvarno zaslužila ovu tišinu? Može li ljubav prema unuku biti razlog za razdor ili bi trebala biti most koji nas spaja?

Što vi mislite – jesam li trebala biti strpljivija ili glasnije tražiti svoje mjesto u njegovom životu?