Pismo koje mi je slomilo srce: Kada vlastita majka traži alimentaciju od kćeri

“Ne mogu vjerovati da si mi ovo napravila, mama!” viknula sam u praznu kuhinju, držeći u ruci pismo koje je stiglo tog jutra. Papir je drhtao između mojih prstiju, a riječi su mi se urezivale u srce kao nož: “Zahtjev za isplatu alimentacije – prema članku 210. Obiteljskog zakona…” Nisam ju vidjela ni čula više od deset godina. Zadnji put kad smo razgovarale, tresla sam se od straha dok sam joj govorila da odlazim iz našeg stana u Sarajevu. Tad sam imala samo devetnaest.

Sada imam trideset i jednu godinu, živim u Zagrebu, radim kao medicinska sestra na Rebru i pokušavam izgraditi život daleko od svega što me podsjeća na djetinjstvo. Moj muž Ivan sjedio je za stolom, gledao me zabrinuto i šutio. “Što piše?” upitao je tiho. Nisam mogla izgovoriti. Samo sam mu pružila pismo. Vidjela sam kako mu lice postaje ozbiljno dok čita.

“Ona… stvarno traži alimentaciju? Od tebe?” pitao je nevjerujući. Kimnula sam glavom, osjećajući kako mi suze naviru na oči. “Znaš da nisam imala kontakt s njom godinama. Ostavila me samu kad mi je najviše trebala. Kad je tata umro, ona je otišla s nekim tipom iz Tuzle i nikad se nije okrenula. Sad kad joj treba novac, sjetila se da ima kćer.”

Ivan je šutio, a ja sam osjećala kako mi se bijes i tuga miješaju u grudima. Sjećanja su navirala – hladne noći kad sam sama grijala stan, čekajući da se mama vrati iz kafane; dani kad sam molila susjedu Azru da mi posudi kruh i mlijeko; trenutak kad sam prvi put shvatila da sam odrasla prije nego što sam imala priliku biti dijete.

Nisam znala što da radim. Zakon je jasan – ako roditelj nema dovoljno sredstava za život, dijete ga mora uzdržavati. Ali što ako taj roditelj nikada nije bio roditelj? Što ako je bio samo netko tko te povrijedio, ostavio, zaboravio?

Te noći nisam mogla spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje prijateljice Mirele: “Znaš, kod nas u Mostaru, ljudi bi rekli – krv nije voda. Ali krv može biti i otrov.” Sjetila sam se kako su me svi u školi sažalijevali jer sam uvijek bila sama na roditeljskim sastancima. Svi osim Lejle, koja mi je jednom rekla: “Možda ti je bolje bez nje. Neki roditelji više štete nego koriste.”

Sljedećih dana pokušavala sam ignorirati pismo, ali nije išlo. Na poslu sam bila rastresena, pogriješila sam kod davanja terapije pacijentici i dobila opomenu od glavne sestre. Ivan je predložio da potražimo odvjetnika. “Možda možeš dokazati da te zanemarivala? Da nije ispunjavala roditeljske dužnosti?”

Otišla sam kod odvjetnice Sanje, koja me saslušala s razumijevanjem. “Nažalost, zakon ne pita za emocije,” rekla je tiho. “Ako nema drugih srodnika i ako sud procijeni da ona nema sredstava za život, možeš biti obavezna plaćati joj alimentaciju.”

Vratila sam se kući slomljena. Ivan me zagrlio: “Ne moraš biti sama u ovome.” Ali osjećala sam se užasno usamljeno.

Nakon nekoliko tjedana stigao je poziv na sud. Srce mi je tuklo kao ludo dok sam ulazila u zgradu Općinskog suda u Zagrebu. U hodniku sam ju ugledala prvi put nakon toliko godina – starija, pogurena, kosa prosijeda, oči umorne. Pogledala me i na trenutak mi se učinilo da joj je žao.

“Ajla…” prošaptala je. Nisam znala što reći.

U sudnici je govorila tiho: “Nemam nikoga osim nje… Nisam bila dobra majka, ali sad nemam ništa…” Sudac me pitao imam li što reći.

“Imam,” rekla sam drhtavim glasom. “Moja majka me ostavila kad mi je bilo najteže. Godinama nisam znala gdje je ni kako živi. Sama sam se školovala, radila po dva posla da preživim. Sad kad joj treba novac, sjetila se mene. Je li to pravedno?”

Sudac je pogledao papire i rekao: “Zakon ne poznaje osjećaje, samo činjenice.” Dodijelio mi je obavezu plaćanja minimalne alimentacije.

Kad smo izašli van, mama me pokušala zaustaviti: “Ajla, oprosti… Nisam znala kako drugačije…”

Pogledala sam ju kroz suze: “Znaš li koliko puta sam te trebala? Znaš li koliko puta sam plakala zbog tebe? Sad želiš da ti budem kćer jer ti treba novac?”

Nije odgovorila. Samo je stajala tamo, mala i slomljena.

Te večeri sjedila sam na balkonu s Ivanom i gledala svjetla grada. “Jesmo li stvarno dužni vraćati dugove svojih roditelja? Ili imamo pravo na svoj mir?” upitala sam ga tiho.

I sad pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Je li krv stvarno gušća od vode ili imamo pravo birati svoju obitelj?