Razvod na obali: Ljeto kad sam shvatio da više ne mogu
“Ne možeš to napraviti, Ivane! Pomisli na djecu!” Mirjana je šaptala kroz stisnute zube dok je punica, gospođa Ljubica, sjedila na terasi apartmana i rezala lubenicu kao da reže moju volju na tanke kriške. More je šumilo, sunce je peklo, ali u meni je gorjela samo jedna misao: ovo ljeto moram preživjeti, ali više ne mogu ovako.
Bilo je to naše drugo ljeto na Jadranu, u istom apartmanu u Crikvenici, s istim ritualima: Ljubica određuje kad se jede, kad se ide na plažu, kad se diše. Mirjana i ja smo u braku pet godina, oboje iza sebe imamo propale brakove. Mislio sam da sam napokon pronašao mir, ali sada mi se činilo da sam samo zamijenio jednu tamnicu za drugu.
“Ivane, nisi ti za more. Pogledaj kako si blijed. Trebao bi više jesti. Mirjana, donesi mu još malo sarme iz frižidera!” Ljubica je zapovijedala kao general. Mirjana je poslušno ustala, a ja sam gledao kroz prozor prema pučini i pitao se gdje sam nestao. Nekad sam bio čovjek koji voli planirati izlete, smijati se s djecom, sanjati o budućnosti. Sad sam bio samo sjena koja klima glavom.
“Mama, pusti ga na miru!” Mirjana je pokušala stati na moju stranu, ali njezin glas je bio slab, kao da ni sama ne vjeruje u ono što govori. Djeca su se igrala u pijesku ispred apartmana, a ja sam osjećao kako mi srce tone dublje od najdublje jadranske uvale.
Navečer, kad su svi zaspali, sjedio sam na balkonu s pivom u ruci. Sjećanja su navirala: moj prvi brak s Anom, svađe zbog novca, zbog njezine majke koja je također uvijek bila tu. Onda razvod, osjećaj poraza i samoće. Kad sam upoznao Mirjanu, činilo se da imamo priliku za novi početak. Oboje ranjeni, oboje željni ljubavi. Ali sada sam shvatio – možda smo samo tražili nekoga tko će popuniti prazninu.
“Ivane, što radiš vani? Dođi spavati,” Mirjana je tiho rekla iza mojih leđa. Pogledao sam je – umorna, podočnjaci od brige i nesanice. Znao sam da ni njoj nije lako. Ali nisam mogao više glumiti.
“Ne mogu više ovako, Mirjana. Osjećam se kao gost u vlastitom životu. Tvoja mama… ti… svi imate planove za mene. A ja? Gdje sam ja u svemu tome?”
Mirjana je šutjela. Suze su joj zasjale u očima.
“Zar stvarno misliš otići? Zar ćeš opet sve ostaviti?”
Nisam znao što reći. Znao sam samo da ću poludjeti ako ostanem još jedno ljeto pod istim krovom s Ljubicom koja mi broji zalogaje i govori kako nisam dovoljno dobar za njezinu kćer.
Sljedećih dana atmosfera je bila napeta kao pred buru. Ljubica je osjećala promjenu – postala je još glasnija, još zahtjevnija. Djeca su pitala zašto tata stalno šuti. Mirjana me molila da izdržim do kraja godišnjeg.
Jedne večeri, dok smo sjedili za stolom i jeli ribu koju je Ljubica pripremila (“Tako se to radi kod nas u Bosni!”), puknuo sam.
“Dosta! Ne mogu više! Ovo nije moj život!”
Svi su zanijemili. Ljubica me gledala kao da sam opsovao Boga.
“Ivane, kako možeš tako pred djecom? Sram te bilo!”
“Sram mene? Sram mene što pokušavam biti čovjek? Što želim malo mira? Što želim odlučivati o vlastitom životu?”
Mirjana je plakala. Djeca su pobjegla u sobu.
Te noći spakirao sam stvari i otišao u mali hotel na drugom kraju mjesta. Prvi put nakon dugo vremena osjećao sam olakšanje i strah istovremeno. Znao sam da nema povratka.
Vratio sam se u Zagreb prije njih. Podnio sam zahtjev za razvod čim su stigli kući. Mirjana me molila da razmislim zbog djece, zbog nas. Ljubica je dolazila svaki dan i prijetila da će me “svi susjedi ogovarati”.
Ali nisam mogao natrag. Predugo sam živio za druge – prvo za Anu i njezinu majku, sada za Mirjanu i Ljubicu. Gdje sam ja bio svih tih godina?
Danas živim sam u malom stanu na Trešnjevci. Djecu viđam svaki drugi vikend. Nije lako – često noću ležim budan i pitam se jesam li mogao drugačije. Jesam li kukavica što nisam izdržao? Ili sam napokon skupio hrabrosti biti svoj?
Možda će mi netko zamjeriti što nisam ostao zbog djece ili što nisam više trpio zbog mira u kući. Ali pitam vas – koliko dugo čovjek može živjeti tuđi život prije nego što potpuno nestane?
Jeste li vi ikada imali osjećaj da ste gost u vlastitom domu? Koliko biste vi izdržali?