Samo kad trebaš novac: Priča jedne majke iz Zagreba
“Mama, možeš li mi posuditi još 500 kuna?” Glas moje kćeri Ane para tišinu dnevnog boravka. Sjedim na rubu kauča, stisnutih šaka, srce mi lupa kao da će iskočiti. Moj muž Ivan sjedi preko puta mene, pogleda zabijenog u pod. Znam što misli, ali ne izgovara ništa. Ja sam ta koja uvijek popušta.
“Ana, znaš da nije lako… Tata i ja smo već dali što smo mogli ovaj mjesec. Možda možeš naći neki studentski posao?” pokušavam nježno, ali ona već diže ton.
“Mama, znaš da mi je teško! Svi moji prijatelji imaju više! Ne možeš mi sad okrenuti leđa!”
Osjećam kako mi se grlo steže. Sjećam se dana kad je Ana bila mala, kad bi mi trčala u zagrljaj čim bih došla s posla. Sjećam se njezinih crteža na frižideru, njezinih suza kad bi pala s bicikla. Gdje je nestala ta djevojčica? Kad je postala netko tko me zove samo kad treba novac?
Ivan ustaje i izlazi iz sobe. Znam da ne želi slušati još jednu svađu. Ostajem sama s telefonom u ruci i osjećajem krivnje koji me izjeda. “Dobro, Ana. Poslat ću ti novac sutra. Ali, molim te, nazovi me nekad samo da popričamo. Nedostaješ mi.”
S druge strane muk, pa hladan odgovor: “Hvala, mama. Moram ići.” Veza se prekida.
Te noći ne mogu spavati. Prevrćem se po krevetu i slušam Ivanovo tiho disanje. Znam da je i on budan. Ujutro pijemo kavu u tišini dok vani pada kiša.
“Znaš, Marija,” kaže napokon Ivan, “možda smo je previše razmazili. Možda smo joj dali previše svega osim onoga što joj je stvarno trebalo.”
Osjetim suze u očima. “Što joj je trebalo? Ljubavi? Pa dali smo joj sve!”
Ivan slegne ramenima. “Možda smo trebali biti stroži. Možda smo trebali pustiti da sama nauči kako je to kad nemaš sve na dlanu.”
Tog dana odlučujem pokušati nešto drugačije. Pišem Ani poruku: “Draga Ana, tata i ja te volimo najviše na svijetu. Ali ovaj put ne možemo ti poslati novac. Ako želiš, dođi na ručak u nedjelju pa ćemo razgovarati o svemu. Nedostaješ nam.”
Prolaze dani bez odgovora. Svaki put kad zazvoni telefon, srce mi preskoči od nade – možda je to ona! Ali nije. Prijateljica iz susjedstva, sestra iz Osijeka, kolegica s posla – svi osim Ane.
U nedjelju pripremam njezino omiljeno jelo – sarme, baš kao što ih je voljela kad je bila mala. Stol je postavljen za troje, ali treća stolica ostaje prazna.
Ivan šuti cijelo vrijeme ručka. Vidim mu u očima tugu i zabrinutost. Nakon jela sjedimo u tišini, gledamo kroz prozor kako kiša ispire ulice Zagreba.
Navečer, dok perem suđe, stiže poruka: “Mama, ljuta sam na vas. Ne razumijete koliko mi je teško ovdje u Zagrebu bez vaše pomoći. Svi moji kolege imaju roditelje koji im pomažu više nego vi meni.”
Osjećam kako mi srce puca na pola. Pišem joj dugačku poruku o tome kako smo i mi nekad morali štedjeti, kako nije sramota raditi studentski posao, kako ljubav nije u novcu nego u vremenu koje provodimo zajedno. Ali ne šaljem poruku. Brišem je i ostajem gledati u prazan ekran.
Sljedećih tjedana Ana se ne javlja. Ivan i ja živimo kao u magli – svaki dan isti: posao, kuća, tišina. Ponekad se pitam jesmo li pogriješili što smo joj uskratili pomoć ovaj put.
Jednog dana zazvoni zvono na vratima. Otvaram vrata i tamo stoji Ana – umorna, podočnjaka ispod očiju, ali napokon tu.
“Mama… mogu li ući?”
Grlim je čvrsto, osjećam kako joj tijelo drhti.
“Oprosti… Bila sam ljuta i povrijeđena. Nisam znala kome se obratiti kad sam ostala bez novca za stanarinu… Ali našla sam posao u kafiću. Nije lako, ali osjećam se bolje nego ikad prije. Prvi put sam sama nešto postigla…”
Ivan dolazi do nas i grli nas obje.
“Ana, uvijek ćeš imati našu ljubav – ali moraš naučiti živjeti i bez našeg novca,” kaže tiho.
Ana sjeda za stol i uzima tanjur sarme koji sam joj ostavila u hladnjaku.
“Znaš mama… možda sam vas previše uzimala zdravo za gotovo. Hvala vam što ste me pustili da padnem – sad znam koliko mogu sama.” Suze joj klize niz lice dok jede.
Te večeri sjedimo zajedno prvi put nakon dugo vremena – pričamo o svemu: o poslu, o životu u Zagrebu, o tome koliko nam svima nedostaje ona stara bliskost.
Kad Ana ode natrag u svoj stan, ostajem sjediti za stolom dugo u noć.
Pitam se: Jesmo li kao roditelji ikad dovoljno dobri? Gdje je granica između pomoći i razmaženosti? Može li ljubav biti prevelika?