Snaha mi je uništila sina: Priča iz srca jedne majke
“Tomislave, zar opet ti usisavaš? Gdje je Ivana?” – glas mi je zadrhtao dok sam gledala sina kako sagnut vuče usisavač po stanu. Bio je subotnji popodne, a ja sam došla nenajavljeno jer sam osjećala da nešto nije u redu. Uvijek sam bila ta koja je pazila na detalje, a sada sam gledala vlastitog sina kako briše prašinu dok mu se žena smije s kauča, tipkajući po mobitelu.
“Mama, molim te, nemoj sad… Ivana je umorna, radila je cijeli tjedan”, odgovorio je tiho, izbjegavajući moj pogled. Osjetila sam kako mi srce tone. Moj Tomislav, onaj isti dječak koji je uvijek bio vedar, sada je izgledao kao da nosi teret cijelog svijeta na leđima.
Ivana je podigla pogled i s osmijehom rekla: “Svekrvo, hoćete kavu? Tomislav će vam skuhati.”
Nisam znala što reći. Sjedila sam za stolom i gledala kako moj sin, nekad ponosni muškarac, sada služi ženu koja ga ne poštuje. U meni se miješala ljutnja i tuga. Sjećam se dana kad ju je doveo prvi put kući – bila je ljubazna, šarmantna, svi smo je odmah zavoljeli. Ali s vremenom, nešto se promijenilo.
Počelo je s malim stvarima. Tomislav bi dolazio kući kasno, umoran, a Ivana bi se žalila kako joj ništa ne pomaže. Onda su počele svađe. “Tvoja mama previše petlja!” vikala bi ona dok bih ja stajala iza vrata njihove spavaće sobe, slušajući kako moj sin šuti. Nikad nije imao hrabrosti suprotstaviti joj se.
Jednog dana, dok smo sjedili za ručkom kod mene doma, Ivana je odjednom ustala i rekla: “Tomislave, zaboravio si izvaditi veš iz perilice!” Pogledala sam ga – lice mu je bilo crveno od srama. “Ivana, možeš li ti to?” upitala sam tiho. Ona me pogledala s prezirom: “Znate li vi koliko ja radim? On ima vremena!”
Moja kćerka Marija kasnije mi je šaptala: “Mama, pusti ih. To je njihov brak.” Ali kako da pustim kad gledam kako mi dijete nestaje pred očima?
Jedne večeri nazvala sam Tomislava. “Sine, jesi li dobro?”
“Dobro sam, mama… Samo sam umoran. Ivana ima puno obaveza na poslu pa ja preuzmem kuću.”
“Ali Tomislave, zar ne vidiš da te iskorištava? Kad si zadnji put izašao s prijateljima? Kad si bio na pecanju s ocem?”
Dugo je šutio. “Mama, molim te… Ne želim pričati o tome. Ivana će se naljutiti ako sazna da si me zvala.”
Te riječi su me pogodile kao nož. Moj sin se boji vlastite žene.
S vremenom su stvari postajale sve gore. Ivana bi dolazila kod nas na ručak i kritizirala sve – od juhe do rasporeda sjedenja. “Kod moje mame se ovako ne radi”, znala bi reći pred svima. Moj muž Željko bi samo odmahnuo rukom: “Pusti ženo, mladi su…”
Ali ja nisam mogla pustiti.
Jednog dana sam skupila hrabrost i pozvala Ivanu na kavu nasamo. Sjela je preko puta mene u kafiću u centru grada.
“Ivana, želim razgovarati kao dvije odrasle žene. Volim svog sina i želim da bude sretan. Ali imam osjećaj da ga gušiš obavezama koje nisu samo njegove.”
Pogledala me hladno: “Ankice, vaš sin nije dijete. Ako mu nešto smeta, neka mi kaže sam. Vi ste ta koja ga guši svojim očekivanjima.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Samo želim da bude sretan…”
“Onda ga pustite na miru”, rekla je i ustala.
Vratila sam se kući slomljena. Željko me zagrlio: “Ponekad moraš pustiti djecu da sami nauče lekciju.” Ali kako pustiti kad vidiš da tvoje dijete pati?
Prolazili su mjeseci. Tomislav je postajao sve povučeniji. Prijatelji su ga prestali zvati jer se uvijek morao vraćati kući na vrijeme – “Ivana čeka večeru”, govorio bi.
Jednog dana došao je kod mene ranije nego inače. Sjeli smo u kuhinju.
“Mama… Ne znam više što da radim. Umoran sam od svega. Ivana stalno traži više – više novca, više vremena, više pažnje… A ja nemam više što dati.”
Pogladila sam ga po kosi kao kad je bio mali.
“Sine moj… Zaslužuješ biti voljen zbog onoga što jesi, a ne zbog onoga što možeš dati. Razgovaraj s njom otvoreno ili razmisli što želiš od života. Ja ću uvijek biti tu za tebe.”
Te večeri nazvala me Ivana.
“Ankice, što ste mu rekli? Sad mi prijeti razvodom!”
“Rekla sam mu samo istinu – da zaslužuje sreću kao i svi mi.” Spustila sam slušalicu drhteći.
Nisam spavala cijelu noć.
Sljedećih dana Tomislav se povukao još više u sebe. Ivana ga je još više pritiskala – prijetila odlaskom, ucjenjivala ga djecom koje još nisu imali.
Na kraju, jednog jutra došao je s koferom na vrata.
“Mama… Gotovo je. Odlazim od Ivane. Ne mogu više živjeti tako.” Suze su mu tekle niz lice dok sam ga grlila najjače što sam mogla.
Prošlo je nekoliko mjeseci otkako se vratio kući. Polako se vraća sebi – izlazi s prijateljima, smije se opet sa sestrom Marijom i ocem Željkom.
Ali svaku večer prije spavanja pitam se: Jesam li učinila pravu stvar? Jesam li trebala pustiti ili boriti se još više za svoje dijete?
Možda vi znate odgovor… Što biste vi učinili na mom mjestu?