Sram moje kćeri: Priča o ljubavi, ponosu i nepravdi
“Ne mogu vjerovati da si to rekla, Ivana!” glas mi je zadrhtao dok sam stajala nasred dnevnog boravka, okružena mirisom juhe koja se još uvijek krčkala na štednjaku. Moja kćerka, moja krv, gledala me hladnim očima, kao da sam joj najgora neprijateljica. “Mama, molim te, nemoj opet počinjati. Znaš da mi je neugodno kad dolaziš u stari kaput i donosiš one tvoje domaće kolače. Svi gledaju!”
Osjetila sam kako mi srce puca. Nisam mogla vjerovati da joj je sramota što sam takva kakva jesam. Cijeli život sam radila u tekstilnoj tvornici u Varaždinu, štedjela svaku kunu da njoj mogu platiti fakultet u Zagrebu. Njen otac, Dragan, otišao je kad je imala samo deset godina. Nikad nije pitao za nju, nikad nije poslao ni razglednicu. Sve što smo imale, imale smo zahvaljujući mom trudu i odricanju.
Ali sada, kad je udana za Tomislava, sina poznatog poduzetnika iz Samobora, kao da sam postala višak u njenom životu. Njegovi roditelji, gospodin i gospođa Kovačević, uvijek su dolazili s poklonima, skupim vinima i parfemima. Njihova kuća blistala je od luksuza, a ja sam se osjećala kao da sam zalutala iz nekog drugog svijeta.
“Ivana, ja sam tvoja majka. Zar ti nije važno što sam došla vidjeti tebe i unuka?” pokušala sam tiho, ali ona je samo slegnula ramenima.
“Mama, Tomislav ne voli kad se ponašaš… pa… seljački. Znaš na što mislim. Ne moraš svaki put pričati kako si šivala haljine za mene ili kako si sama pravila zimnicu. To nikoga ovdje ne zanima.”
U tom trenutku poželjela sam nestati. Sjetila sam se dana kad sam joj šivala prvu haljinu za školsku priredbu. Bila je presretna tada. Sada joj je to izvor srama.
Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam uzela torbu i izašla na hladan zrak. Suze su mi klizile niz obraze dok sam hodala prema autobusnoj stanici. Ljudi su prolazili kraj mene, nitko nije obraćao pažnju na stariju ženu koja plače usred bijela dana.
Kod kuće me dočekala tišina. Stan u kojem živim već dvadeset godina postao je prevelik otkad je Ivana otišla. Ponekad mi se činilo da zidovi šapuću njeno ime, podsjećaju me na dane kad smo bile nerazdvojne.
Sljedećih dana nisam se javljala Ivani. Nisam htjela biti teret. Ali onda me nazvala susjeda Marija.
“Vesna, jesi li dobro? Čula sam od Ane da te Ivana nije ni pozvala na rođendan malog Petra! Kako može tako? Pa ti si joj sve dala!”
Nisam znala što da kažem. Osjećala sam se kao da me netko ogolio pred cijelim kvartom.
Navečer sam sjela za stol i napisala pismo Ivani. Nisam ga imala snage poslati.
Draga Ivana,
Znam da ti nisam mogla dati sve što su ti drugi roditelji mogli dati. Nisam imala novca za skupe poklone ni za putovanja po Europi. Ali dala sam ti svoje vrijeme, ljubav i trudila se biti najbolja majka kakva znam biti. Ako ti to nije dovoljno… onda ne znam što više mogu.
Tvoje mame,
Vesna
Pismo je ostalo u ladici. Umjesto toga, odlučila sam otići kod psihologinje u Dom zdravlja. Nikad prije nisam tražila pomoć, ali osjećala sam da ću puknuti ako nekome ne ispričam što me muči.
“Vesna, vi ste dobra majka,” rekla mi je psihologinja Jasmina nakon što sam joj ispričala sve.
“Ali gdje sam pogriješila? Zašto me se srami?”
“Društvo se promijenilo. Danas ljudi više cijene materijalno nego ono što nosimo u srcu. Vaša Ivana je odrasla u svijetu gdje je važnije što imaš nego tko si. To nije vaša krivnja.”
Izašla sam iz ordinacije s osjećajem olakšanja, ali i gorčine. Je li moguće da smo došli do toga da roditelj vrijedi samo onoliko koliko može kupiti?
Tjedni su prolazili. Ivana mi se nije javljala. Onda je jednog dana pokucala na vrata.
“Mama… mogu ući?”
Stajala je na pragu s crvenim očima.
“Što se dogodilo?”
“Posvađala sam se s Tomislavom… Rekao mi je da sam nezahvalna prema tebi… Da ne zna što bi bez svoje mame… Mama, oprosti mi… Bila sam glupa…”
Zagrlila sam je kao nekad kad je bila mala djevojčica koja se boji mraka.
“Ivana, ja ću uvijek biti tvoja mama. Samo želim da znaš koliko te volim.”
Plakale smo obje dugo te večeri.
Ali rana je ostala. I dalje se pitam: Jesmo li mi roditelji danas samo bankomati svojoj djeci? Gdje smo pogriješili kao društvo? Može li ljubav nadjačati sram i ponos?