Što posiješ, to i žanješ: Mjesec dana na riži

“Znaš što, Jasmina? Ako misliš da nam treba više od riže za mjesec dana, slobodno ti idi u trgovinu i kupi što hoćeš! Ja sam izračunao i meni je to dovoljno!” vikao je Adnan dok je tresnuo vrata hladnjaka. U tom trenutku, dok su djeca u dnevnoj sobi šaptala i gledala nas širom otvorenih očiju, osjetila sam kako mi srce lupa u grlu. Nije ovo bila prva svađa oko novca, ali bila je najžešća. Zrak je bio gust od neizgovorenih riječi i starih zamjerki.

Nisam mu ništa odgovorila. Samo sam stajala, gledala ga kako odlazi u spavaću sobu i slušala kako za sobom povlači vrata. U meni se nešto prelomilo. Ako misli da je riža dovoljna, neka onda i živi na toj riži! Sutradan sam otišla na posao, ali prije toga sam iz kuhinje maknula sve osim vreće riže koju je on kupio na akciji u Konzumu. Djeca su dobila sendviče za školu, ali za ručak – samo riža. “Mama, gdje je piletina?” pitala je Lejla, a ja sam samo slegnula ramenima: “Tata kaže da nam je ovo dovoljno.”

Prvi dan Adnan nije ništa rekao. Drugi dan je šutio, ali treći dan je počeo gunđati. “Jasmina, pa ne možemo ovako svaki dan! Djeca su gladna!” Pogledala sam ga ravno u oči: “Rekao si da je dovoljno. Ja samo poštujem tvoju odluku.” Vidjela sam kako mu lice prelazi iz bijesa u zbunjenost, pa u tihu sramotu.

Tjedan dana kasnije, atmosfera u kući bila je napeta kao nikad prije. Lejla je počela odbijati jesti, a mali Emir je plakao jer mu fali mamin grah. Navečer bih ležala budna i slušala Adnana kako uzdiše u mraku. Jedne noći mi je tiho rekao: “Jasmina, možda sam pogriješio… Ali znaš da nemamo puno novca. Bojim se da nećemo izdržati do kraja mjeseca.”

Sjetila sam se svih onih godina kad smo zajedno štedjeli, kad smo dijelili zadnju kunu i kad smo znali biti sretni i s malo. Ali ova godina bila je teža nego ikad – Adnan je ostao bez posla prošle zime, ja radim u trgovini za minimalac, a računi samo rastu. On se povukao u sebe, postao tvrdoglav i šutljiv. Ja sam postala ogorčena i umorna.

Jednog dana došla mi je sestra Mirela na kavu. Sjela je za stol, pogledala tanjur s rižom i rekla: “Jasmina, šta se ovo događa kod vas? Djeca su mi rekla da jedu samo rižu već tjedan dana!” Nisam mogla izdržati – suze su mi same potekle niz lice. Ispričala sam joj sve: o svađi, o Adnanovoj tvrdoglavosti, o mojoj osveti. Mirela me zagrlila: “Znaš da ga voliš. Znaš da ovo nije rješenje. Djeca pate najviše.”

Te večeri sjela sam s Adnanom za kuhinjski stol. Djeca su spavala, a mi smo šutjeli dugo. Onda sam progovorila: “Ne mogu više ovako. Oboje griješimo. Ja sam te htjela naučiti lekciju, ali sad vidim da svi patimo zbog toga.” On me pogledao očima punim tuge: “Nisam znao kako drugačije… Osjećam se beskorisno otkad ne radim. Htio sam barem nešto kontrolirati.”

Zagrlili smo se prvi put nakon dugo vremena. Sutradan smo zajedno otišli na tržnicu – kupili malo povrća, malo mesa na akciji. Djeca su nas gledala kao da ne vjeruju vlastitim očima kad su na stolu ugledali gulaš.

Ali šteta je već bila učinjena – Lejla je postala povučena, Emir još uvijek pita hoće li opet biti samo riže. Trebalo nam je tjednima da vratimo povjerenje jedni u druge.

Danas, kad sjedim sama u kuhinji i gledam kroz prozor na kišu koja pada po praznom dvorištu, pitam se: Jesam li stvarno nešto dobila ovom osvetom? Je li vrijedilo žrtvovati mir u kući zbog ponosa? Možda smo svi mi ponekad previše tvrdoglavi da priznamo koliko nam treba ljubavi i razumijevanja.

Što vi mislite – može li inat ikad donijeti išta dobro? Ili samo produbljuje rane koje već nosimo?