Svekrvin Stol: Kad Dom Više Nije Tvoj
“Ivana, gdje si sakrila šunku?” začuo se Stjepanov glas iz kuhinje, prodoran i nestrpljiv, dok sam pokušavala završiti izvještaj za posao u dnevnoj sobi. Zastala sam s tipkanjem, stisnula zube i duboko udahnula. Nije prošlo ni deset minuta otkako je došao, a već je otvorio sve ormariće, prevrnuo frižider i ostavio tragove krušnih mrvica po cijeloj radnoj plohi.
“Nisam ništa sakrila, Stjepane. Sve je tamo gdje uvijek stoji,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno, ali glas mi je zadrhtao. On je samo odmahnuo rukom i nastavio kopati, kao da sam mu osobno uskratila pravo na hranu.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i gledao u telefon. Znao je što se događa, ali kao i uvijek, pravio se da ne vidi. Njegova šutnja boljela me više od Stjepanove proždrljivosti. “Dario, možeš li mu, molim te, objasniti da ne može svaki put…”
“Ivana, pusti čovjeka. Neka jede što hoće, nije svaki dan ovdje,” prekinuo me bez da je podigao pogled.
Ali bio je svaki dan. I svaki dan je bio isti – Stjepan bi došao nenajavljeno, otvorio vrata kao da su njegova, i započeo svoj ritual: prvo kuhinja, onda kupaonica, pa komentari o tome kako vodim kuću. “Ovdje ti je previše soli u juhi. A kruh ti je star. Zašto ne kupiš onaj iz pekare kod tržnice?”
Nisam imala snage više ni odgovarati. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Moja djeca, Ana i Filip, povlačila su se u svoje sobe čim bi čuli zvuk njegovih koraka na stepenicama. “Mama, kad će djed otići?” pitala bi Ana tiho, a ja bih joj samo prošaptala: “Uskoro, dušo. Samo još malo.”
Ali to “uskoro” nikako nije dolazilo.
Jednog dana, dok sam pokušavala spasiti zadnje komade sira za dječji doručak, Stjepan me pogledao ravno u oči i rekao: “Znaš, Ivana, kad sam ja bio mlad, žene su znale kuhati i nisu se bunile kad bi netko pojeo ono što su pripremile. Danas ste vi sve nešto osjetljive.”
Osjetljive? Osjetljive jer želim imati mir? Jer želim da moja djeca pojedu doručak prije škole? Jer želim da moj muž jednom stane na moju stranu?
Te večeri sam sjela s Darijem dok su djeca spavala. “Ne mogu više ovako,” rekla sam tiho. “Osjećam se kao sluškinja u vlastitoj kući. Tvoj otac uzima sve što poželi i nikad ne pita. Ne poštuje nas ni naš prostor.”
Dario je uzdahnuo i slegnuo ramenima. “Znaš kakav je on. Navikni se malo. To je obitelj.”
“Ali gdje su granice? Zar obitelj znači da moram trpjeti sve? Da naša djeca odrastaju u stresu jer se boje vlastitog djeda?”
Nije odgovorio.
Sljedećeg jutra Stjepan je opet došao ranije nego inače. Zatekao me kako spremam sendviče za Anu i Filipa. Bez riječi je uzeo pola šunke s daske i počeo jesti stojeći.
“Stjepane, molim vas… To je za djecu,” rekla sam tiho.
Pogledao me s podsmijehom: “Djeca trebaju naučiti dijeliti. Tako smo mi preživjeli ratove i nestašice.”
U meni se nešto slomilo. “Ovo nije rat! Ovo je naš dom! I vi niste sami ovdje!”
Tišina koja je uslijedila bila je teža od bilo koje svađe.
Dario je došao iz kupaonice i zatekao nas kako stojimo jedno nasuprot drugome. Pogledao me kao da sam ja problem.
“Ivana, smiri se. Ne trebaš vikati na mog oca,” rekao je hladno.
“A tko će vikati na mene kad više ne budem imala snage? Kad nestanem iz ove kuće jer više ne mogu disati?”
Stjepan je slegnuo ramenima i izašao iz kuhinje, a ja sam ostala sama sa svojim bijesom i tugom.
Tog dana odlučila sam otići kod svoje prijateljice Mirele na kavu. Ispričala sam joj sve.
“Ivana, moraš postaviti granice. Ako ti ne kažeš što te boli, nitko neće znati,” rekla mi je odlučno.
Ali kako reći mužu da njegov otac uništava našu obitelj? Kako reći svekru da nije dobrodošao kad ga svi drugi smatraju svetinjom?
Navečer sam sjela za stol s Darijem.
“Dario, ili ćemo zajedno postaviti pravila ili ću ja otići s djecom na neko vrijeme kod mame. Ne mogu više ovako živjeti. Volim tebe i tvoju obitelj, ali ovo nije život za nas.”
Prvi put nakon dugo vremena vidjela sam strah u njegovim očima.
Sljedećih dana bilo je napeto. Stjepan je dolazio rjeđe, a kad bi došao, Dario bi mu sam servirao hranu i pokušavao ga zadržati izvan kuhinje kad su djeca bila gladna.
Nije bilo lako. Svaka promjena boli. Ali barem sam znala da sam pokušala spasiti ono malo mira što nam je ostalo.
Ponekad se pitam: Je li ljubav prema obitelji vrijedna žrtvovanja vlastite sreće? Gdje završava dužnost, a počinje pravo na mir?