Svi su mislili da sam dadilja, a ne majka: Priča o identitetu i predrasudama
“Gospođo, mi ne obrađujemo zahtjeve za dadilje. Majka mora doći osobno!” riječi su mlade službenice na šalteru MUP-a odzvanjale u mojoj glavi kao udarac. Stajala sam ukočeno, s Leonom za ruku, dok su ljudi iza mene već počeli nervozno uzdisati. Leon me pogledao zbunjeno, a ja sam osjetila kako mi obrazi gore od srama.
“Ali… ja sam njegova majka,” izustila sam tiho, boreći se s knedlom u grlu. Službenica je podigla obrve, pogledala moju tamniju put i crnu kosu, pa onda Leona – plavokosog, svijetloputog dječaka s očima boje meda. “Gospođo, molim vas, ne gubite ni svoje ni naše vrijeme. Pravila su jasna.”
U tom trenutku, sve godine borbe protiv predrasuda, sve šale na račun mog izgleda i porijekla, sve neugodne situacije u vrtiću i na roditeljskim sastancima – sve se to skupilo u jedan trenutak poniženja. Leon je stisnuo moju ruku još jače. “Mama, idemo kući?” prošaptao je.
“Ne idemo nigdje!” odbrusila sam, više sebi nego njemu. “Oprostite, ali vi griješite. Ja sam Mirela Kovačević, majka ovog dječaka. Evo osobne iskaznice, rodnog lista, sve što treba!”
Službenica je nevoljko uzela papire i počela ih pregledavati. Iza mene su ljudi šaptali: “Ma vidi ti to…”, “Pa stvarno liči na dadilju…”, “Danas svatko može biti što hoće…” Osjećala sam se kao uljez u vlastitom životu.
Nisam uvijek bila ovako nesigurna. Odrasla sam u malom mjestu kraj Bihaća, u obitelji gdje su svi imali tamnu kosu i maslinastu kožu. Moj otac Emir bio je ponosan Bosanac, a majka Jasna Hrvatica iz Dalmacije. U školi su me djeca zadirkivala zbog naglaska i prezimena. Kad sam upisala fakultet u Zagrebu, mislila sam da ću napokon biti samo Mirela – ali uvijek je bilo: “A odakle si ti?”, “Ti si valjda iz Bosne?”, “Imaš zanimljiv izgled…”
Kad sam upoznala Igora, činilo mi se da napokon mogu biti svoja. On je bio tipični Zagrepčanin – svijetle puti, plavih očiju, iz obitelji gdje se subotom jede štrudla i gleda Dinamo. Njegovi roditelji nisu bili oduševljeni kad me upoznao s njima. Sjećam se prvog ručka kod njih:
“A Mirela, što vaši rade?”, pitala me njegova mama Vesna dok je rezala pečenje.
“Tata je vozač kamiona, mama radi u školi…”
“Aha… pa dobro… A vi ste iz…?”
“Iz Bihaća.”
Nastao je muk. Igor je pokušao promijeniti temu, ali osjećala sam se kao da sam došla nenajavljena na tuđi rođendan.
Kad smo dobili Leona, nadala sam se da će stvari biti drugačije. Ali Leon je naslijedio Igorove gene – svijetlu kožu, plavu kosu i oči koje su me svaki put podsjećale na to koliko smo različiti izvana. U parkiću su me mame često pitale: “A čiji je ovaj mali?”, “Ti si mu teta?”, “Dadilja?”
Prvih nekoliko puta sam se smijala i objašnjavala. S vremenom sam počela izbjegavati razgovore. Najgore mi je bilo kad bi Leon pitao: “Mama, zašto misle da nisi moja mama?”
Igor je pokušavao biti podrška, ali često nije razumio dubinu moje boli.
“Ma pusti ih, ljubavi! Ljudi su glupi. Važno je da mi znamo tko smo,” govorio bi dok bi mi brisao suze s obraza.
Ali nije bilo lako kad bi njegova mama Vesna pred prijateljicama govorila: “Naš Leon ima najbolju dadilju na svijetu!” pa bi me pogledala s onim svojim poluosmijehom.
Jednom sam joj rekla: “Vesna, ja nisam dadilja. Ja sam njegova majka.” Samo je slegnula ramenima: “Ma znaš ti da ja to ne mislim ozbiljno…”
Ali riječi bole više nego što ljudi misle.
Vratimo se na šalter MUP-a. Službenica mi je napokon vratila papire i promrmljala: “Oprostite na nesporazumu.” Nisam joj mogla oprostiti. Nisam mogla oprostiti ni sebi što nisam viknula, što nisam stala u svoju obranu glasnije.
Leon me povukao za ruku: “Mama, idemo na sladoled?”
Pogledala sam ga i nasmiješila se kroz suze. “Idemo, ljubavi.” Na izlazu iz zgrade sreli smo stariju ženu koja nas je odmjerila od glave do pete i rekla: “Baš ste lijep par – teta i dječak!”
Nisam više imala snage objašnjavati.
Kod kuće sam dugo gledala svoj odraz u ogledalu. Tko sam ja? Jesam li manje majka jer moje dijete ne liči na mene? Jesam li manje vrijedna jer ne odgovaram tuđim očekivanjima?
Navečer sam sjela uz Leona dok je spavao i poljubila ga u čelo. On zna tko sam ja. On zna da ga volim više od svega na svijetu.
Ali pitam vas – koliko puta ste vi sudili nekome samo na temelju izgleda? Koliko puta ste povrijedili nečiji identitet bez da ste toga bili svjesni?