Tišina iza zidova: Priča o Lejli, susjedima i nevidljivoj boli
“Opet su počeli!” – šapnula sam sebi kroz stisnute zube, dok su se s druge strane zida prolomili zvuci glasne muzike i smijeha. Sat je pokazivao 23:47. Već treću noć zaredom nisam mogla zaspati zbog susjeda iz stana do mog. Ustala sam iz kreveta, obukla kućni ogrtač i sjela za kuhinjski stol, zureći u praznu šalicu kafe.
Telefon mi je zatreperio na stolu. Poruka od mame: “Lejla, jesi li dobro? Zovi ako ti treba nešto.” Nisam imala snage ni odgovoriti. Mama je ionako uvijek govorila da previše dramatiziram. “To su mladi ljudi, pusti ih, proći će ih”, govorila bi. Ali nije prolazilo. Svaku noć ista priča.
Sljedeće jutro, s podočnjacima do brade, srela sam susjedu Azru na stubištu. “Lejla, opet su pravili dernek?” upitala je tiho. Kimnula sam glavom. “Jesi li zvala upravitelja?”
“Jesam, ali kaže da nije njegov posao. Da zovem policiju ako mi smeta.”
Azra je uzdahnula i slegnula ramenima. “Svi šute, niko ništa ne smije reći. Boje se da će im zapaliti auto ili nešto gore.”
Te večeri, kad je buka opet počela, skupila sam hrabrost i nazvala policiju. “Stan 12, treći sprat, buka i galama već satima”, rekla sam drhtavim glasom. “Molim vas, pošaljite nekoga.”
Policija je došla za pola sata. Čula sam kako razgovaraju s mojim susjedima, a onda su pokucali na moja vrata.
“Vi ste prijavili buku?” pitao je jedan od policajaca, visok i ozbiljan.
“Jesam. Ne mogu više izdržati, ne spavam danima…”
Pogledao me s blagom dozom sažaljenja. “Znate, gospođo Lejla, ovo su mladi ljudi, slave rođendan. Ne možemo ih baš izbaciti iz stana zbog malo muzike. Pokušajte razgovarati s njima.”
“Pokušala sam! Vikali su na mene prošli put!”
Policajac je slegnuo ramenima. “Ako bude opet problema, zovite opet.” Otišli su, a buka se nastavila još glasnije, kao da su me htjeli kazniti što sam ih prijavila.
Sljedećih dana postala sam tema ogovaranja u zgradi. U liftu su me ljudi gledali ispod oka. Čula sam kako jedna djevojka šapće drugoj: “To je ona što stalno zove policiju.” Počela sam izbjegavati susjede, izlazila sam iz stana samo kad sam morala.
Moj brat Emir mi je rekao: “Lejla, moraš biti jača. Ne možeš se svađati sa svima. Pusti ih, nek’ rade šta hoće.” Ali ja nisam mogla pustiti. Svaka noć bez sna bila je nova rana.
Jedne večeri, dok sam pokušavala zaspati uz jastuk na ušima, začula sam lupanje na vratima. Srce mi je preskočilo od straha.
“Ko je?”
“Otvaraj!” – bio je to glas jednog od susjeda iz stana do mog.
Otvorila sam vrata samo na lanac.
“Šta ti imaš protiv nas? Što stalno zoveš policiju? Hoćeš da imamo problema?”
“Samo želim mir! Ništa drugo!”
“Ako još jednom pozoveš muriju, vidjet ćeš!”
Zalupila sam vrata i zaključala ih dvaput. Te noći nisam spavala ni minute.
Sljedećih dana osjećala sam se kao zatvorenik u vlastitom domu. Počela sam gubiti apetit, nisam mogla raditi od kuće kako treba. Šefica mi je poslala poruku: “Lejla, jesi li dobro? Kasniš s izvještajem.” Nisam znala šta da joj odgovorim.
Jednog dana odlučila sam otići kod psihologa. “Lejla,” rekla mi je doktorica Selma nakon što sam joj ispričala sve, “ovo što proživljavate nije mala stvar. Kronični stres može ozbiljno narušiti vaše zdravlje. Imate li podršku porodice?”
Slegnula sam ramenima. “Ne razumiju me… Misle da pretjerujem.”
Selma me pogledala s toplinom u očima. “Niste sami u ovome. Mnogo ljudi pati zbog buke i nesanice u gradu. Ali morate pronaći način da se zaštitite – bilo pravno, bilo psihološki.” Dala mi je broj udruge za zaštitu stanara.
Nazvala sam ih istog dana. Gospođa Jasmina s druge strane žice bila je ljubazna: “Znate li koliko nas ljudi zove zbog istog problema? Ali zakon je slab… Ako želite, možemo vas povezati s drugim stanarima koji imaju iste probleme pa da zajedno podnesete prijavu upravi grada.” Prvi put nakon dugo vremena osjetila sam tračak nade.
Ali kad sam pokušala okupiti ostale stanare, svi su odbili sudjelovati. “Ne želimo probleme,” rekli su mi. “Ti si već obilježena kao problematična.” Ostala sam sama.
Jedne večeri, dok sam sjedila na balkonu i gledala svjetla Sarajeva kako trepere u daljini, zapitala sam se: Je li moguće da u ovom gradu nema mjesta za mirne ljude? Da li smo svi osuđeni na to da trpimo zbog tuđe bahatosti?
Mjeseci su prolazili, buka nije prestajala, ali ja sam naučila živjeti s njom – ili barem preživljavati iz dana u dan. Više nisam zvala policiju; znala sam da nema smisla. Povukla sam se u sebe, izgubila povjerenje u ljude oko sebe.
Ali ponekad se pitam: Jesam li ja kriva što tražim mir? Ili smo svi mi postali previše ravnodušni na tuđu patnju? Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči i imati hrabrosti reći – dosta je bilo.