Tko ima pravo dati ime mom sinu?
“Ne dolazi u obzir da se dijete zove po tvom djedu! Kod nas u obitelji zna se red!” – povikala je svekrva, a njezin glas odzvanjao je kroz stan u Novom Zagrebu kao zvono na crkvi nedjeljom ujutro. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad šalice čaja, dok su mi suze prijetile skliznuti niz obraze. Muž, Ivan, sjedio je za stolom, pogled prikovan za pod, nijemo klimajući glavom na svaku njezinu riječ.
“Ali mama, možda bi mogli razmisliti…” pokušao je tiho, ali ga je svekrva prekinula: “Nema tu razmišljanja! Svi naši muški nose ime Ante. Tako je bilo i tako će biti!”
Osjetila sam kako mi srce lupa kao da će iskočiti iz grudi. Nisam znala što reći. Godinama sam pristajala na njihove običaje – od toga kako se kuha sarma do toga gdje ćemo provesti Božić. Ali sada, kad sam nosila dijete pod srcem, osjećala sam da više ne mogu šutjeti.
Moja mama, Jasna, uvijek je govorila: “Sine, budi svoja. Ne daj da te pregaze.” Ali ja sam uvijek mislila da je lakše popustiti nego se svađati. Sve dok nije došao trenutak kad su mi htjeli uzeti ono najvažnije – pravo da svom djetetu dam ime koje osjećam.
Te noći nisam mogla spavati. Ivan je ležao pored mene, okrenut prema zidu. Tišina između nas bila je teža od olova. U glavi su mi odzvanjale riječi njegove majke i slike iz djetinjstva – moj pokojni djed Stjepan, koji me učio voziti bicikl i pričao priče o ratu i ljubavi. Obećala sam sebi još kao djevojčica da ću, ako ikad budem imala sina, dati mu ime po njemu.
Sljedeće jutro, dok sam kuhala kavu, Ivan je tiho rekao: “Znaš da mama samo želi najbolje. To je tradicija kod nas…”
“A što je s mojom tradicijom? Što je s mojim osjećajima? Zar ja nisam majka ovog djeteta?” – glas mi je zadrhtao, ali nisam popustila.
Ivan je šutio. Znao je da sam u pravu, ali nije imao snage suprotstaviti se svojoj majci. U tom trenutku shvatila sam koliko smo svi zarobljeni u očekivanjima drugih – on kao sin, ja kao snaha.
Danima se po stanu vukla napetost. Svekrva je dolazila svaki drugi dan s novim argumentima: “Ako ga ne nazovete Ante, neće vas blagosloviti obitelj!”, “Što će reći ljudi u selu?”, “Tako se kod nas radi već sto godina!” Čak je i Ivanova sestra Marija stala na njezinu stranu: “Ajde, Ana, nemoj komplicirati. Zar nije ljepše imati mir u kući?”
Ali mir u kući više nije bio moguć. Svaki put kad bih osjetila kako mi sin udara u trbuhu, znala sam da moram biti glasna za njega. Počela sam razgovarati s mamom češće nego ikad prije. Ona me hrabrila: “Sine, tvoje dijete – tvoja odluka. Ako sad popustiš, popuštat ćeš cijeli život.”
Jedne večeri skupila sam hrabrost i pozvala cijelu obitelj na večeru. Skuhala sam sve što vole – punjene paprike za Ivana, pitu krompirušu za svekrvu, kolač od oraha za Mariju. Kad su svi sjeli za stol, uzela sam dubok dah.
“Želim nešto reći,” počela sam drhtavim glasom. “Znam da vam tradicija puno znači. Ali ovaj put želim da čujete mene. Moj djed Stjepan bio mi je sve na svijetu. Naučio me što znači biti čovjek. Obećala sam sebi da ću svom sinu dati njegovo ime. To nije protiv vas – to je za mene i za njega.”
Svekrva je odmah počela: “Ali Ana…”
“Ne! Dosta!” prvi put u životu prekinula sam ju glasno i jasno. “Ovo je moje dijete i ja biram njegovo ime. Ako to ne možete prihvatiti, žao mi je – ali neću popustiti.”
Ivan me gledao iznenađeno, a Marija je spustila pogled. Tišina je trajala vječnost.
Nakon večere Ivan me zagrlio: “Nisam znao da ti to toliko znači… Oprosti što nisam bio uz tebe od početka.” Suze su mi potekle niz lice – ovaj put od olakšanja.
Svekrva nije dolazila nekoliko tjedana. Kad se napokon pojavila s poklonom za bebu i tiho rekla: “Dobro, Ana… neka bude Stjepan,” znala sam da sam pobijedila bitku koja nije bila samo za ime – nego za svoje dostojanstvo.
Danas moj sin Stjepan trči po dvorištu i smije se svom imenu koje nosi s ponosom. A ja se pitam: Koliko nas žena još uvijek šuti pred tuđim očekivanjima? I koliko nas ima snage reći – dosta?