Tko ima pravo odlučiti o imenu mog sina? Borba za dostojanstvo u sjeni muževe obitelji

“Ne dolazi u obzir, Alma! Moje unuče neće nositi to ime!” Svekrvin glas odjeknuo je kroz stan kao udarac. Stajala sam u kuhinji, ruke mi drhtale iznad stola, a srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. Pogledala sam prema mužu, Damiru, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i spustio pogled. U tom trenutku, osjećala sam se kao gost u vlastitom životu.

Sve je počelo nekoliko tjedana prije poroda. Damir i ja smo dugo razgovarali o imenu za našeg sina. Ja sam željela da se zove Tarik, po mom rahmetli djedu koji me odgojio nakon što su mi roditelji poginuli u ratu. Za mene je to ime značilo ljubav, snagu i sjećanje na djetinjstvo u Sarajevu, kad smo imali samo jedno drugo. Damir je bio ravnodušan – njemu je bilo važno samo da dijete bude zdravo. Ali njegova majka, gospođa Ljubica, imala je druge planove.

“U našoj obitelji svi muški nose ime Ivan ili Ante. Tako je bilo generacijama! Nećeš ti sada mijenjati običaje!” vikala je Ljubica dok je sjedila za stolom, stisnutih usana i pogleda punog prezira. Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela pokazati slabost. Znala sam da će to biti samo još jedna pobjeda za nju.

Moja svekrva nikada me nije prihvatila. Bila sam joj strankinja – Bošnjakinja iz Sarajeva koja se udala za njenog sina Hrvata iz Mostara. Uvijek je nalazila načina da me podsjeti na to: “Kod nas se kava pije ovako, kod nas se ručak služi ovako…” Nikad nisam bila dovoljno dobra. Ali sada, kad sam nosila njeno prvo unuče, osjećala sam da imam pravo odlučiti barem o jednom – o imenu svog djeteta.

Damir je bio tih čovjek, naviknut da izbjegava sukobe. “Alma, pusti sad… Znaš kakva je mama. Proći će je to,” šaptao bi mi navečer dok smo ležali u krevetu. Ali nije prolazilo. Svaki dan bi Ljubica dolazila s novim argumentima: “Šta će ljudi reći? Kako će dijete proći u školi s takvim imenom? Zar želiš da ga cijeli život gledaju kao stranca?”

Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam kako Ljubica šapće Damiru u dnevnoj sobi: “Ako Alma ne pristane na naše ime, možda nije ni spremna biti dio ove obitelji.” Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ljulja. Nisam imala nikoga osim Damira – moji su svi otišli ili su daleko. Bila sam sama protiv cijelog svijeta.

Kad sam rodila Tarika, osjećala sam neopisivu sreću i ponos. Držala sam ga u naručju i šaptala mu: “Ti si moj Tarik, moj ponos, moje sve.” Ali čim smo došli kući iz bolnice, Ljubica je počela s novim pritiscima. Donijela je krštenicu svog pokojnog muža i stavila je pred mene: “Vidiš li ovo ime? Ante! Tako će se zvati i tvoj sin!”

“Neću!” prvi put sam viknula. Glas mi je bio promukao od suza i neprospavanih noći, ali nisam popustila. “Moje dijete će nositi ime koje ja izaberem!”

Damir je stajao između nas, zbunjen i izgubljen. “Alma, molim te… Hajde da nađemo kompromis? Možda Tarik Ante?”

Pogledala sam ga s nevjericom. “Zašto uvijek ja moram popustiti? Zar moje mišljenje ništa ne vrijedi? Zar nije dovoljno što sam ostavila svoj grad, svoju obitelj, sve svoje običaje zbog tebe? Zar ni ime svom djetetu ne smijem dati?”

U tom trenutku, Ljubica je ustala i izašla iz stana zalupivši vratima tako jako da su slike pale sa zida. Damir me zagrlio, ali osjećala sam se hladno i prazno.

Sljedećih dana atmosfera u kući bila je nepodnošljiva. Ljubica nije dolazila, ali slala je poruke Damiru: “Ako Alma ne popusti, neću više dolaziti ni vidjeti unuče.” Damir je bio sve nervozniji, a ja sam osjećala kako gubim tlo pod nogama.

Jedne noći, dok sam dojila Tarika, pogledala sam ga i osjetila val snage kakav nikad prije nisam osjetila. Sjetila sam se svog djeda koji me učio da nikad ne odustajem od onoga što mi je važno. Sjetila sam se majke koja bi rekla: “Dijete moje, dostojanstvo ti niko ne može uzeti osim ako mu sama daš.”

Sutradan sam sjela za stol s Damirom i rekla: “Ovo više nije samo pitanje imena. Ovo je pitanje poštovanja prema meni kao majci i ženi. Ako sada popustim, cijeli život ću biti ta koja šuti i trpi. Ne želim to za sebe ni za svoje dijete.” Damir me gledao dugo, a onda tiho rekao: “U redu, Alma. Tvoj izbor.”

Kad smo prijavili ime Tarik u matičnom uredu, osjećala sam se kao da sam pobijedila cijeli svijet. Ljubica nije došla u posjetu mjesecima. Bilo mi je teško gledati Damira kako pati zbog toga, ali znala sam da nisam imala izbora.

Danas Tarik ima pet godina i ponosno nosi svoje ime. Ljubica se polako vratila u naš život – još uvijek ponekad gunđa zbog imena, ali više nema snage da mi ga osporava. Naučila sam da ponekad moraš izgubiti dio obitelji da bi sačuvala sebe.

Ponekad se pitam: Koliko nas žena još uvijek živi u sjeni tuđih očekivanja? Koliko nas ima hrabrosti reći – dosta je? Što biste vi učinili na mom mjestu?