„To je ženski posao, ti to radi“: Kako sam izgubila strpljenje i iluziju savršene supruge
„To je ženski posao, ti to radi.“
Te riječi, izgovorene tankim, dječjim glasom mog sina Leona, odzvanjale su kroz dnevni boravak kao šamar. Stajala sam pored stola prepunog razbacanih kockica, autića i plišanaca, dok je on sjedio prekriženih ruku, tvrdoglavo gledajući u pod. U tom trenutku, osjećala sam kako mi se srce steže, ali i kako mi se nešto lomi duboko u meni. Nisam znala što me više boli – to što moj sin misli da je pospremanje igračka samo moj posao ili to što sam ja, negdje putem, dopustila da tako misli.
„Leon, zašto misliš da je to ženski posao?“ pitala sam ga tiho, pokušavajući sakriti drhtaj u glasu.
Pogledao me ispod obrva, onako kako to samo djeca znaju kad su uhvaćena u nečemu. „Tako baka kaže. I tata nikad ne posprema. Samo ti.“
Zatvorila sam oči na trenutak. Pred očima mi je bljesnula slika moje majke, uvijek savršeno dotjerane, s osmijehom na licu dok pegla tatine košulje. Moja baka, koja je cijeli život ustajala prije zore da bi pripremila doručak za sve nas. Moja sestra Ivana, koja je već s dvadeset i pet godina imala besprijekorno uredan stan i muža koji nikad nije morao ni čarape složiti.
A ja? Ja sam bila ona koja je pokušavala sve – raditi puno radno vrijeme u banci, kuhati ručak svaki dan, pomagati Leonu oko zadaće, biti nasmijana supruga koja dočekuje muža s toplim obrokom i još toplijim zagrljajem. I svaki put kad bih zakazala – kad bi ostala hrpa neispeglanog rublja ili kad bi Leon zaspao bez večere jer sam bila preumorna – osjećala bih se kao potpuni promašaj.
Moj muž, Dario, nije bio loš čovjek. Radio je puno, često bio umoran, ali nikad nije ni pomislio da bi mogao pomoći oko kuće. „Ti to bolje znaš“, govorio bi uz osmijeh dok bi se izuvao u hodniku. „Moja mama je uvijek sve radila sama.“
Te večeri, nakon što sam sama pospremila Leonove igračke dok je on gledao crtiće, sjela sam za kuhinjski stol i pustila suze da teku. Nisam plakala zbog igračaka. Plakala sam zbog svih tih godina u kojima sam pokušavala biti ono što su od mene očekivali – savršena žena, majka, domaćica i još uz to uspješna poslovna žena. Plakala sam jer sam shvatila da sam izgubila sebe negdje između pegle i lonca.
Sutradan sam otišla kod mame na kavu. Sjela sam za stol u njezinoj besprijekorno čistoj kuhinji i gledala kako reže kolač.
„Mama“, počela sam oprezno, „jesi li ikad poželjela da ti netko pomogne? Da tata barem jednom opere suđe ili pospremi krevet?“
Pogledala me iznenađeno, gotovo uvrijeđeno. „To nije njegov posao. On radi vani, ja radim doma. Tako treba biti.“
„Ali mama…“
„Nema ali“, prekinula me odlučno. „Tako sam ja naučila od svoje mame. I ti si dobro ispala.“
Jesam li? To pitanje mi je odzvanjalo u glavi dok sam se vraćala kući. Jesam li stvarno dobro ispala ako mi dijete misli da je ženski posao pospremati igračke?
Te večeri odlučila sam razgovarati s Dariom. Čekala sam ga dok nije došao s posla, umoran kao i uvijek.
„Dario, moramo razgovarati.“
Sjeo je za stol i pogledao me zabrinuto. „Što je bilo?“
Duboko sam udahnula. „Ne mogu više sve sama. Leon misli da je pospremanje ženski posao jer te nikad ne vidi da pomažeš. Ne želim da odrasta s takvim stavovima.“
Nastala je tišina. Dario je gledao u stol, a onda slegnuo ramenima.
„Pa… nisam znao da te to toliko muči. Mogu probati pomoći oko nekih stvari.“
Nisam znala bih li se smijala ili plakala zbog te njegove nesigurne ponude. Ali barem je bio početak.
Sljedećih dana pokušavala sam uključiti Leona u kućanske poslove. Prvo je bilo teško – bunio se, plakao, tvrdio da to nije fer jer tata ne mora ništa raditi. Ali nisam popuštala.
Jednog dana došla je Ivana s mužem na ručak. Dok smo zajedno postavljale stol, Ivana mi je šapnula: „Znaš, ponekad bih voljela da Marko barem jednom opere suđe bez da ga moram moliti.“
Pogledale smo se i obje se nasmijale kroz suze.
Moja baka je umrla prošle zime. Na sprovodu su svi pričali o tome kako je bila najbolja domaćica u selu, kako joj je kuća uvijek mirisala na svježe pečeni kruh i kako nikad nije podigla glas na djecu ili muža. Nitko nije spomenuo koliko je puta plakala navečer kad bi svi zaspali.
Danas više ne pokušavam biti savršena supruga ni majka. Ponekad ostavim suđe za sutra. Ponekad Leon pojede sendvič za večeru jer nemam snage kuhati. Dario sada povremeno usisa stan ili opere prozore – nije idealno, ali barem pokušava.
Najvažnije od svega – Leon sada zna da nema ženskih ni muških poslova. Zna da svi živimo zajedno i svi trebamo pomagati jedni drugima.
Ali ponekad se pitam: Hoće li moja mama ikada razumjeti zašto nisam željela biti savršena? I hoće li Leon jednog dana biti ponosan na mene baš zato što nisam bila savršena?