Treba li bivša svekrva viđati moju kćer? Priča o lojalnosti, boli i teškim izborima

“Ne mogu vjerovati da je Ivan zaboravio na rođendan vlastite kćeri!” viknula sam u sebi dok sam rezala tortu za Lejlin drugi rođendan. U kuhinji je mirisalo na vaniliju i svježe pečene kiflice, a kroz prozor su dopirali glasovi djece iz dvorišta. Moja mama, Jasna, pokušavala me smiriti: “Ma pusti, dijete, bit će još rođendana. Važno je da ste ti i Lejla zajedno.” Ali meni je srce pucalo. Nisam mogla vjerovati da je čovjek s kojim sam dijelila život toliko hladan prema vlastitom djetetu.

Taman kad sam pomislila da će dan proći u tišini i suzama, začulo se zvono na vratima. Otvorila sam vrata i ugledala gospođu Ljubicu, Ivanovu majku. Držala je u ruci šarenu vrećicu i buket tratinčica. “Sretan rođendan, mala princezo!” rekla je tiho, a oči su joj bile crvene od suza. Lejla je potrčala prema njoj, a ja sam osjetila knedlu u grlu. Nisam znala trebam li biti zahvalna što je došla ili ljuta što me podsjeća na sve što sam izgubila.

“Mogu li… mogu li je zagrliti?” pitala je Ljubica nesigurno. Kimnula sam glavom, a ona je čučnula i privukla Lejlu k sebi. Gledala sam ih kako se grle, a u meni se miješala tuga i bijes. Sjetila sam se svih onih dana kad me Ljubica krivila za raspad braka, kad mi je govorila da nisam dovoljno dobra za Ivana, kad mi je predbacivala što sam otišla iz njihove kuće s djetetom.

“Znaš, Ivana nema…” počela sam tiho, ali ona me prekinula: “Znam. Zvala sam ga jutros. Rekao mi je da ima posla. Znaš kakav je on… uvijek bježi od odgovornosti.” Pogledala me s tugom i rekla: “Ali Lejla nije kriva ni za što. Ona treba baku. I ti trebaš nekoga tko će ti pomoći.”

Sjele smo za stol, a Lejla je veselo trgala papir s poklona. Ljubica joj je donijela plišanog medu i malu haljinicu s cvjetićima. Gledala sam ih i osjećala kako mi srce omekšava. Ali onda su se vratile stare slike: Ljubica kako šapuće Ivanu da ne popušta meni oko alimentacije, kako me gleda ispod oka kad dođem po stvari, kako mi govori da sam razmazila dijete.

“Znaš, Jasmina,” rekla je odjednom ozbiljno, “znam da nisam bila fer prema tebi. Znam da sam te povrijedila. Ali ne mogu izgubiti unuku. Ne mogu izgubiti još jednu osobu koju volim.”

Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći. S jedne strane, željela sam zaštititi Lejlu od svega lošeg što nas je snašlo zbog Ivana i njegove obitelji. S druge strane, znala sam koliko joj znači baka – jedina osoba iz te strane obitelji koja ju nije zaboravila.

Moja mama je šutjela i samo promatrala scenu. Znam da ni njoj nije lako – ona bi najradije da Ljubica nestane iz naših života, ali vidi koliko Lejla voli svoju baku.

Nakon što su svi otišli, ostala sam sjediti za stolom s Ljubicom. “Jasmina,” rekla je tiho, “znam da nemaš razloga vjerovati mi. Ali molim te… nemoj mi uzeti Lejlu. Ona mi daje razlog da ustanem iz kreveta svako jutro.”

Gledala sam u njezine ruke – stare, ispucale od rada u tekstilnoj tvornici cijeli život. Sjetila sam se kako mi je jednom isplela šal kad sam bila trudna jer joj je bilo žao što nemam nikoga svog u Sarajevu osim Ivana.

“Ne znam što da radim,” priznala sam joj iskreno. “Bojim se da će Lejla jednog dana pitati gdje joj je tata i zašto ga nikad nema. Bojim se da će patiti zbog naših svađa i ružnih riječi koje smo izgovorili pred njom.”

Ljubica me pogledala s toplinom: “Znam da si povrijeđena. I ja sam. Ali možda možemo biti bolje bake nego što smo bile majke? Možda možemo zajedno pomoći Lejli da ne osjeti sve ono što smo mi morale proći?”

Te riječi su me pogodile ravno u srce. Sjetila sam se svog djetinjstva bez oca, svoje mame koja se borila sama protiv cijelog svijeta. Nisam htjela to isto za svoju kćer.

Ali onda se javio glas razuma – što ako Ljubica opet stane na Ivanovu stranu? Što ako jednog dana pokuša odvesti Lejlu bez mog dopuštenja? Što ako joj priča ružne stvari o meni? Nisam znala mogu li joj vjerovati.

Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam Lejlu kako spava s medom kojeg joj je baka donijela i pitala se: gdje završava moja lojalnost prema sebi, a gdje počinje odgovornost prema djetetu? Jesam li sebična ako ne dopustim Ljubici da viđa unuku? Ili bih bila izdajica vlastite boli ako joj otvorim vrata?

Sljedećih dana Ljubica me zvala svaki drugi dan – pitala može li doći prošetati Lejlu do parka ili joj donijeti kolače koje voli. Svaki put kad bih pristala, osjećala bih olakšanje ali i grižnju savjesti.

Jednog dana srela sam Ivana na tržnici. Pogledao me kao stranca i samo promrmljao: “Jesi li morala zvati moju mater na rođendan?” Nisam mu odgovorila – nisam imala snage za još jednu svađu.

Vratila sam se kući i gledala Lejlu kako crta sunce žutim flomasterom dok joj baka čita priču o vuku i sedam kozlića. U tom trenutku shvatila sam – možda ne mogu promijeniti prošlost, ali mogu birati kakvu budućnost želim za svoje dijete.

Ali opet, svaka odluka ima cijenu.

Ponekad se pitam: Jesam li izabrala ispravno? Trebam li više štititi svoje dijete od boli ili joj dati priliku za ljubav – čak i ako dolazi iz nesavršenih odnosa? Što biste vi učinili na mom mjestu?