U sjeni bakine ljubavi: Bitka za moju kćer
“Nećeš ti meni govoriti kako ćeš odgajati moju unuku!” viknula je svekrva Mara, tresući rukom po stolu tako jako da su šalice zveckale. U tom trenutku, dok sam stajala u kuhinji našeg malog stana u Novom Zagrebu, osjećala sam kako mi srce lupa u grlu. Moja kćer Lana, tek sedam godina, stajala je iza mene, stisnutih šaka i suznih očiju.
“Mara, molim vas, Lana je moje dijete. Znam što je najbolje za nju,” pokušala sam mirno, ali glas mi je drhtao.
Muž Ivica sjedio je za stolom, gledao u pod, šutio kao i obično kad bi njegova majka podizala glas. Uvijek je govorio: “Pusti, Jasmina, ona je starija, zna bolje. Tako smo svi odrasli.” Ali ja nisam mogla više šutjeti. Nisam mogla gledati kako moja kćer odrasta u strahu od žene koja je ljubav mjerila poslušnošću.
Sve je počelo kad smo se doselili kod Mare nakon što je Ivica ostao bez posla. Ona je uvijek bila ta koja odlučuje – što ćemo jesti, kad ćemo jesti, što će Lana obući, s kim će se igrati. “Djevojčice ne trče po dvorištu, djevojčice pletu i pomažu baki!” govorila bi dok bi Lana tužno gledala kroz prozor na djecu koja su se igrala vani.
Jedne večeri, dok sam Lanu spremala za spavanje, šaptala mi je: “Mama, zašto me baka ne voli?” Osjetila sam kako mi se srce slama. “Voli te, dušo… samo na svoj način,” slagala sam, jer nisam imala snage reći joj istinu – da baka voli samo ono što može kontrolirati.
Moja vlastita majka, Senada iz Bihaća, često bi me zvala i pitala: “Jasmina, kako izdržavaš? Kod nas toga nema, zna se ko je majka.” Ali ovdje, u ovoj kući, svekrva je bila zakon. Ivica nije imao hrabrosti suprotstaviti se majci. “Ne želim svađe,” govorio bi. “Nije vrijeme za promjene.”
Jednog dana Lana se vratila iz škole uplakana jer joj je baka zabranila da ide na rođendan kod prijateljice. “Nije to za našu djecu!” vikala je Mara. “Tamo se pušta muzika, pleše… to nije pristojno!” Tog trenutka odlučila sam da više neću šutjeti.
“Ivica, dosta! Ako ti nećeš reći svojoj majci da prestane s ovim, ja ću!” viknula sam kroz suze. On me samo pogledao i slegnuo ramenima. “Ne mogu protiv nje… znaš kakva je.”
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam žrtvovala – posao u Sarajevu, prijatelje, slobodu – samo da bih bila uz muža i dijete. A sada sam gubila i Lanu. Počela se povlačiti u sebe, bojala se reći što misli. Vidjela sam sebe u njoj – djevojčicu koja nikad nije smjela plakati pred odraslima.
Sljedećeg jutra otišla sam do Mare dok je pila kavu na balkonu.
“Mara, moramo razgovarati,” rekla sam odlučno.
“Što sad opet?” frknula je.
“Lana nije vaša lutka. Ona ima pravo na svoje djetinjstvo! Neću više dopuštati da joj branite prijatelje i igre!”
Pogledala me ispod obrva, lice joj se stvrdnulo.
“Ti si došla u moju kuću! Ako ti se ne sviđa – vrata su ti otvorena!”
Osjetila sam kako mi noge klecaju. Nisam imala kamo otići. Moja plaća nije bila dovoljna za najam stana. Ali nisam mogla više gledati kako Lana vene.
Te večeri nazvala sam mamu u Bihać.
“Senada, mogu li doći s Lanom na neko vrijeme? Samo dok ne nađem rješenje…”
Mama je odmah pristala: “Kćeri, vrata su ti uvijek otvorena. Tvoja i Lanina sreća su najvažnije!”
Kad sam to rekla Ivici, samo je šutio. Nije pokušao zaustaviti nas. Nije ni pogledao Lanu dok smo pakirale stvari.
Put do Bihaća bio je dug i tih. Lana me držala za ruku cijelim putem.
U kući moje mame prvi put nakon dugo vremena Lana se nasmijala iz srca. Igrala se s djecom iz susjedstva, trčala po dvorištu, pjevala pjesme koje joj je baka Mara branila.
Ali svaku noć prije spavanja osjećala sam krivnju – jesam li uništila svoju obitelj? Jesam li trebala više trpjeti zbog mira? Ili sam napokon napravila ono što prava majka treba?
Nakon nekoliko tjedana Ivica me nazvao.
“Jasmina… možda si bila u pravu. Mama pita za Lanu svaki dan. Kuća je prazna bez vas.”
Nisam znala što reći. Znam da će povratak biti težak ako ga ikad bude. Ali barem znam da sam Lani pokazala da ljubav ne znači strah i pokornost.
Sada svaku večer gledam Lanu kako spava i pitam se: Koliko nas još živi u sjeni tuđih tradicija? Koliko nas još šuti zbog mira u kući? I ima li majka pravo razbiti obitelj da bi spasila svoje dijete?