Vikend bez predaha: Kad svekrva postane gospodarica mog života
“Jesi li ti stvarno mislila da ćeš kod mene samo sjediti i piti kavu?” – glas moje svekrve Ankice odjeknuo je kroz kuhinju čim sam ušla, još uvijek u jakni, s torbom na ramenu. Dario je stajao iza mene, spuštenih ramena, kao da se pokušava stopiti sa zidom. Pogledala sam ga, tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima i prošaptao: “Znaš kakva je mama…”
Bila je subota ujutro, a mi smo došli iz Zagreba u Darioovu rodnu kuću u malom mjestu kraj Siska. Svaki vikend ista priča: Ankica nas dočeka s popisom zadataka – od čišćenja podruma do okopavanja vrta, od ribanja prozora do kuhanja zimnice. Nema odmora, nema razgovora o poslu ili planovima za budućnost. Samo rad, rad i još malo rada.
“Ajde, Ana, ti ćeš sa mnom u podrum. Treba složiti krumpire i očistiti police. Dario, ti idi s ocem u šupu, ima drva za cijepanje.” Nije to bio prijedlog, već zapovijed. Osjetila sam kako mi se grlo steže. Nisam imala snage ni protestirati. Znala sam da će svaka moja riječ biti protumačena kao lijenost ili nepoštovanje.
Dok sam slagala krumpire u podrumu, Ankica je neprestano pričala – o tome kako su žene danas razmažene, kako ona nikad nije imala vremena za sebe, kako je sve sama radila dok su djeca bila mala. “Vi mladi mislite da je život samo uživanje. Kad sam ja bila tvoja godina…” – počela je opet.
“Znam, teta Ankice, ali i mi radimo cijeli tjedan…” pokušala sam nježno.
“Ma nemoj! Pa što misliš, da ja nisam radila? I još sam imala troje djece! Nema tu odmora kad si žena!” prekinula me oštro.
Navečer, kad smo napokon sjeli za stol, Dario je pokušao ublažiti situaciju: “Mama, Ana i ja smo stvarno umorni. Možda bismo mogli jedan vikend samo malo odmoriti?”
Ankica ga je pogledala kao da je izgovorio najveću glupost na svijetu. “Odmoriti? Od čega? Od života? Kad mene više ne bude, onda ćete se odmarati koliko hoćete!”
Osjetila sam suze u očima. Nisam znala što više reći. Dario me kasnije te večeri zagrlio u sobi: “Znam da ti je teško. Ali ako joj se suprotstavim, bit će još gore. Ona to ne radi iz zloće…”
Ali meni se činilo da joj nije stalo do toga kako se osjećamo. Kao da je svaki naš vikend njezina prilika da nam pokaže tko je gazda. Počela sam mrziti petke navečer jer sam znala što nas čeka.
Jedne nedjelje popodne, dok smo pakirali stvari za povratak u Zagreb, Ankica je stala na vrata: “Ana, nisi dobro oprala podove u hodniku. Sljedeći put pazi bolje. I nemoj zaboraviti donijeti onu svoju salatu što si obećala.”
Na povratku kući šutjeli smo gotovo cijelim putem. Dario je vozio stisnutih usana. Ja sam gledala kroz prozor i razmišljala – koliko još mogu izdržati? Gdje su nestali naši zajednički trenuci? Zar je moguće da ljubav prema obitelji može postati teret?
Sljedeći vikend odlučila sam razgovarati s Darijom prije polaska: “Dario, ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja u tvojoj kući. Volim tvoju mamu, ali ovo nije normalno. Moramo nešto promijeniti.”
Dario je uzdahnuo: “Znam… Ali ona neće razumjeti. Ako joj kažem da nećemo doći svaki vikend ili da nećemo raditi sve što traži, naljutit će se i plakati pred ocem i susjedima… Znaš kakva je sredina ovdje.”
“Ali što je s nama? Što je s našim životom? Zar ćemo cijeli brak provesti dokazujući se tvojoj mami?”
Te subote nismo otišli kod Ankice. Prvi put nakon dvije godine ostali smo u Zagrebu. Cijeli dan osjećala sam krivnju i strah od njezinog poziva. Uvečer je zazvonio telefon.
“Dario! Gdje ste vi? Svi pitaju za vas! Što ste vi to umislili? Da ste bolji od nas? Da vam ne treba obitelj?” čula sam njezin glas kroz slušalicu.
Dario je pokušao objasniti: “Mama, trebamo malo vremena za sebe. I Ana radi puno, umorna je…”
“Ma nemoj! Ja sam uvijek bila tu za vas! A sad kad meni treba pomoć, vi nestanete! Sram vas bilo!”
Nakon tog razgovora danima nismo spavali mirno. Dario je bio potišten, ja sam osjećala grižnju savjesti i ljutnju istovremeno. Ali znala sam da moramo postaviti granice.
Sljedeći put kad smo došli kod Ankice, rekla sam joj mirno: “Teta Ankice, volim vam pomoći kad mogu, ali i mi imamo svoj život i obaveze. Voljela bih da vikendi budu vrijeme za druženje, a ne samo za posao.”
Pogledala me iznenađeno i šutjela nekoliko trenutaka. Onda je samo promrmljala: “Vi mladi ste stvarno čudni…”
Možda nikad neće razumjeti moju stranu priče. Možda će uvijek misliti da nisam dovoljno dobra snaha. Ali barem sam pokušala.
Ponekad se pitam – gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastitu sreću? Koliko dugo možemo žrtvovati sebe zbog tuđih očekivanja?