Vječno natjecanje: Priča o sestrinskoj zavisti i izgubljenoj bliskosti

“Zašto uvijek moraš uspoređivati Ivana s Tarikom? Zar ne vidiš koliko ga to boli?” Lejlin glas odjekuje kroz stan, dok ja sjedim za kuhinjskim stolom, stisnutih šaka. Ana joj odgovara hladno, gotovo prezrivo: “Možda bi Tarik mogao malo više poraditi na sebi, pa ne bi bilo potrebe za usporedbom. Ivan je jednostavno bolji u školi, što da radim?”

Gledam ih obje, svoje dvije kćeri, odrasle žene koje su nekad dijelile sobu, igračke i snove. Sad dijele samo napetost i prešutnu zavist. Njihova djeca, moji unuci Ivan i Tarik, sjede u dnevnoj sobi, zureći u ekrane mobitela, pokušavajući se isključiti iz još jedne obiteljske rasprave koja nije njihova, ali ih ipak oblikuje.

Sve je počelo davno, još kad su Ana i Lejla bile male. Ana je uvijek bila ona koja se mučila – s matematikom, s prijateljstvima, s vlastitim samopouzdanjem. Lejla je bila sušta suprotnost: društvena, brza na jeziku, odlična učenica. Sjećam se kako sam ih vodila u školu; Ana bi me držala za ruku i šaptala: “Mama, hoće li me danas netko pozvati da sjedim s njima?” Lejla bi već trčala naprijed, smijući se s prijateljicama.

Godine su prolazile, ali dinamika se nije mijenjala. Ana je uvijek tražila potvrdu, Lejla je uvijek imala odgovor na sve. Kad su odrasle, nadala sam se da će život izgladiti njihove razlike. Ali dogodilo se suprotno. Ana je rodila Ivana prva, dvije godine prije Lejle i Tarika. Od tog trenutka, kao da je svaka njihova odluka postala natjecanje.

“Ivan je prohodao sa deset mjeseci!” hvalila se Ana na obiteljskim ručkovima. Lejla bi samo slegnula ramenima: “Tarik voli crtati, možda će biti umjetnik.” Ali Ana nije popuštala – upisivala je Ivana na engleski, plivanje, čak i šah. Svaki uspjeh bio je nova prilika za dokazivanje.

S vremenom sam počela primjećivati kako Tarik postaje povučeniji. Na prošlom rođendanu sjedio je sam u kutu dok su ostala djeca igrala nogomet. Prišla sam mu i pitala: “Zašto ne ideš igrati?” Slegnuo je ramenima: “Ivan kaže da sam spor.” Srce mi se steglo. Znala sam da Ivan to nije smislio sam – čuo je to od svoje majke.

Pokušavala sam razgovarati s Anom. “Znaš li koliko Lejlu boli kad stalno ističeš Ivanove uspjehe?” pitala sam je jedne večeri dok smo pile kavu. Pogledala me s nevjericom: “Mama, pa što hoćeš? Da ga ne podržavam? Da ga ne guram naprijed? Ja samo želim najbolje za njega!”

Ali gdje je granica između podrške i pritiska? Gdje prestaje zdravo natjecanje, a počinje otrovna zavist?

Lejla mi se povjerila nekoliko puta: “Znaš li da Tarik više ne želi dolaziti na obiteljska okupljanja? Kaže da se osjeća manje vrijednim. Ponekad poželim da smo Ana i ja bile bliže… Možda bi sve bilo drukčije.”

Jednog dana dogodilo se ono čega sam se najviše bojala. Ivan i Tarik su se posvađali u školi. Ivan je pred cijelim razredom rekao Tariku da nikad neće biti dobar kao on. Tarik je došao kući uplakan, a Lejla me nazvala u suzama: “Vesna, što da radim? Moj sin pati zbog nečega što nismo riješile kao sestre!”

Te večeri okupila sam ih obje kod sebe. Sjele smo za isti onaj stol za kojim su nekad crtale i učile zbrajati jabuke. “Dosta više!” povikala sam kroz suze. “Gledate li vi što radite svojoj djeci? Gledate li što radite jedna drugoj? Ovo nije život koji sam vam željela!”

Ana je prvi put zašutjela. Lejla je plakala tiho, držeći me za ruku. U toj tišini osjetila sam težinu svih godina prešućenih riječi i neizgovorenih osjećaja.

Nije bilo lako nakon toga. Trebali su mjeseci razgovora, svađa i pomirenja da bi stvari krenule nabolje. Ana je počela slušati Ivana kad mu nešto ne ide od ruke umjesto da ga gura dalje. Lejla je upisala Tarika na tečaj gitare jer je to oduvijek želio.

Ali rane su ostale. Povremeno osjetim napetost na obiteljskim okupljanjima – pogled koji traje sekundu predugo, šutnju koja govori više od riječi.

Ponekad se pitam: Jesmo li mi Balkanci toliko navikli na natjecanje da zaboravljamo kako voljeti bez uspoređivanja? Hoće li moje unuke jednog dana biti bliže nego njihove majke?

Što vi mislite – može li se ovaj začarani krug prekinuti ili smo svi osuđeni ponavljati iste greške iz generacije u generaciju?