Vjera na kušnji: Kako sam pronašla snagu kad se obitelj raspadala

“Zašto baš sada, Bože?” šaptala sam sebi dok sam gledala kroz prozor, pokušavajući ignorirati zvukove iz dnevnog boravka. Ivana je vikala na svoju najstariju kćer, a mlađi su plakali jer nisu mogli pronaći svoju igračku. Moj mali stan u sarajevskom naselju Grbavica odjednom je postao tijesan, zagušljiv od napetosti i neizrečenih riječi. Prije samo tri dana, moj život je bio uredan, tih i predvidljiv. A sada – kaos.

Sve je počelo jednim pozivom. “Lejla, mogu li doći kod tebe na par dana? Ne pitaj ništa, molim te.” Glas moje sestre bio je slomljen, ali odlučan. Nisam imala srca odbiti je. Ivana i ja nismo razgovarale mjesecima, još od one svađe oko nasljedstva nakon tatine smrti. Ali krv nije voda – barem sam tako mislila.

Prva noć bila je najgora. Djeca su plakala, Ivana je šutjela, a ja sam sjedila u kuhinji s glavom u rukama. “Bože, daj mi snage,” ponavljala sam u sebi kao mantru. Sjećanja su navirala – naše djetinjstvo u Mostaru, miris bakinog kruha, smijeh u dvorištu. Gdje je nestala ta bliskost? Kada smo postale strankinje?

Ujutro sam skuhala kavu i pokušala započeti razgovor. “Ivana, želiš li pričati o tome što se dogodilo?” Pogledala me umorno, oči su joj bile crvene od plača. “Ne mogu sada, Lejla. Samo… trebam malo mira.” Osjetila sam kako mi raste ljutnja – uvijek ista priča, uvijek ona koja bježi od problema.

Dani su prolazili sporo. Djeca su se svađala oko sitnica, Ivana je bila odsutna, a ja sam osjećala kako mi ponestaje zraka. Uvečer bih se povlačila u sobu i molila. “Bože, pokaži mi put. Daj mi mudrosti da ne puknem.” Nekad bih plakala, nekad bih samo šutjela u mraku.

Jedne večeri, dok sam slagala rublje, čula sam Ivanu kako razgovara s nekim na mobitel. “Ne mogu više ovako… On me opet udario… Djeca su preplašena…” Srce mi je stalo. Nisam znala da je situacija toliko ozbiljna. Ušla sam tiho u dnevni boravak. “Ivana, što se događa?”

Pogledala me kao ranjena životinja. “Lejla… On me tuče već mjesecima. Nisam imala kome otići.” Suze su joj tekle niz lice. Osjetila sam kako mi se sve ruši pod nogama – bijes prema njenom mužu, krivnja što nisam ništa primijetila, strah za djecu.

Te noći nisam spavala. Molila sam se više nego ikad prije. “Bože, pomozi nam. Daj mi snage da budem tu za nju.” Ujutro sam nazvala prijateljicu Amru koja radi u centru za socijalni rad. Dogovorile smo sastanak.

Ivana nije htjela ići. “Ne želim da djeca misle da im je otac monstrum.” Pokušala sam joj objasniti: “Oni već osjećaju sve. Moraš ih zaštititi.” Svađale smo se satima. Na kraju je pristala – ali samo ako idem s njom.

U centru nas je dočekala Amra s toplim osmijehom. “Nisi sama, Ivana,” rekla joj je tiho. Gledala sam sestru kako prvi put nakon dugo vremena pokazuje slabost – i snagu.

Sljedećih tjedan dana bilo je kao vožnja na ringišpilu. Djeca su išla kod školskog psihologa, Ivana je razgovarala s pravnikom, a ja sam pokušavala održati kuću i posao pod kontrolom. Ponekad bih mislila da ću poludjeti – ali svaki put kad bih kleknula i pomolila se, osjećala bih mir.

Jedne večeri Ivana mi je prišla dok sam prala suđe. “Lejla… Hvala ti što si uz mene. Znam da nisam bila dobra sestra.” Pogledala sam je i zagrlila prvi put nakon godina. “Svi griješimo, Ivana. Ali Bog nam uvijek daje novu priliku.”

Nakon mjesec dana Ivana i djeca su pronašli smještaj preko centra. Moj stan je opet bio tih – ali ovaj put nije bilo praznine u meni. Osjećala sam zahvalnost što sam mogla pomoći.

Ponekad se pitam: koliko nas šuti o svojim ranama iz straha od osude? Koliko nas zaboravi da nismo sami – ni pred ljudima ni pred Bogom? Možda baš zato trebamo češće pitati: jesmo li spremni oprostiti i biti tu jedni za druge kad je najteže?