Zašto Moj Suprug Misli Da Nisam Dovoljno Dobra Kuharica: Priča o Obiteljskim Očekivanjima i Tihoj Buntovnosti
“Opet grah? Znaš, Lejla je danas Jeffreyju napravila punjene paprike i domaći kruh. Kaže da svaki dan nešto novo smisli. Ne znam, možda bi i ti mogla malo više eksperimentirati u kuhinji?” Ivanov glas odjekuje kroz stan dok ja, umorna od posla, skidam kaput i gledam u lonac na štednjaku. Grah. Opet grah.
Nije da ne volim kuhati, ali kad se vratim iz škole gdje radim kao nastavnica hrvatskog, zadnje što želim je provesti još dva sata sjeckajući luk i tražeći egzotične recepte na internetu. Naša djeca, Sara i Dino, već su navikla na jednostavna jela. “Mama, možeš li sutra napraviti makarone?” pita Dino dok Sara prevrće očima jer zna da će odgovor biti: “Vidjet ćemo, sine.”
Ali Ivan ne odustaje. Svaki put kad se vrati s posla, donese neku novu priču o Lejlinim kulinarskim čudima. “Zamisli, Lejla je Jeffreyju napravila sarmu od kelja! I još je sama radila kore za pitu!” U meni se javlja tihi bijes. Znam da Lejla ne radi, da ima vremena i volje za sve te recepte, ali Ivan kao da to ne vidi ili ne želi vidjeti.
Jedne večeri, dok perem suđe, čujem kako Ivan razgovara s majkom na telefonu. “Ma dobro je, mama… Samo znaš, kod nas uvijek isto za ručak. Kod Jeffreyja je drugačije, Lejla stalno nešto novo sprema…” Osjećam kako mi suze naviru na oči. Nije stvar u grahu ili sarmi. Stvar je u tome što se osjećam nevidljivo, kao da sve što radim nije dovoljno dobro.
Sutradan na poslu kolegica Mirela primijeti da sam neraspoložena. “Šta je bilo, Amra?” pita me dok pijemo kavu u zbornici. “Ma ništa… muž opet priča o Lejli i njenim ručkovima. Kao da sam ja manje vrijedna jer ne pravim svaki dan nešto novo.” Mirela se nasmije gorčinom koju prepoznajem. “Znaš šta? Moj Jasmin isto tako. Samo kod nas nije Lejla nego njegova sestra Azra. Uvijek uspoređuju. Kao da smo mi roboti, a ne ljudi.”
Te večeri odlučujem razgovarati s Ivanom. Djeca su već u krevetu kad mu prilazim dok gleda utakmicu na televiziji.
“Ivane, možemo li razgovarati?”
On ne skida pogled s ekrana. “Može, ali brzo, igra Dinamo.”
“Znaš… povrijeđuje me kad me stalno uspoređuješ s Lejlom. Znaš da radim cijeli dan i da nemam vremena kao ona. Osjećam se kao da ti ništa što napravim nije dovoljno dobro.”
Napokon me pogleda. “Ma nisi ti loša žena… Samo… znaš kako je kod nas doma bilo – svaki dan nešto drugo na stolu. Navikao sam na to.”
“Ali nisi ti dijete više, Ivane! I tvoja mama nije radila kao ja! Zar ti nije važnije da smo zajedno za stolom nego što je na njemu?”
On šuti. Znam da ga boli istina koju ne želi priznati – da su vremena drugačija, da žene danas rade dvostruko više nego njihove majke.
Sljedećih dana pokušavam ignorirati njegove komentare, ali svaka nova priča o Lejli bode me kao igla pod kožu. Počinjem sumnjati u sebe – jesam li stvarno loša supruga? Trebam li se više truditi?
Jednog petka odlučujem napraviti nešto posebno – ispečem pitu od jabuka po receptu moje pokojne bake iz Travnika. Stan zamiriše na djetinjstvo i toplinu doma kakvu pamtim iz djetinjstva.
Ivan dolazi kući kasno, umoran i nervozan.
“Šta to miriše?” pita iznenađeno.
“Pita od jabuka. Sjećaš se kako si volio kod moje bake?”
Sjedamo za stol, djeca veselo grickaju pitu, a Ivan šuti.
“Znaš… ovo je bolje od svega što sam jeo ovaj tjedan,” kaže tiho.
Osjetim olakšanje, ali i tugu – zar je trebalo toliko truda i suza da bi shvatio koliko mi znači njegovo priznanje?
Te večeri ležim budna i razmišljam o svemu što žene u našim krajevima nose na leđima – posao, djeca, kuća, očekivanja muževa i svekrva… I pitam se: gdje smo mi u svemu tome? Kada će naše zadovoljstvo biti jednako važno kao njihovo?
Možda nisam Lejla iz susjedstva i možda nikad neću biti žena koja svaki dan izmišlja nova jela. Ali sam Amra – žena koja voli svoju obitelj na svoj način.
Ponekad se pitam: Zar je ljubav stvarno na tanjiru ili u onome kako gledamo jedni druge preko stola? Što vi mislite – gdje prestaje kompromis a počinje gubitak sebe?