Zašto Moj Suprug Uvijek Uspoređuje Moje Kuhanje? Noć Kad Se Sve Promijenilo

“Opet si stavila previše soli, Ana. Znaš, Mirela uvijek napravi sarmu baš kako treba, ni preslano ni bljutavo. Možda bi mogla pitati nju za recept?” Ivanove riječi odzvanjale su kuhinjom kao udarci čekića. Kiša je lupala po prozoru, a ja sam stajala s kuhačom u ruci, osjećajući kako mi se srce steže. Pogledala sam ga, pokušavajući zadržati suze.

“Zar ti je toliko teško reći da ti se sviđa ono što sam napravila?” prošaptala sam, ali on je već sjedio za stolom, listajući mobitel. Na ekranu je bljeskala poruka od njegove mame: “Jesi li je naučio kako se pravi pravi grah?”

Sjetila sam se prvih godina našeg braka. Tada smo živjeli u malom stanu u Sarajevu, gdje smo zajedno kuhali i smijali se dok bi nam zagorjela riža. Ali otkad smo se preselili u Ivanovu rodnu Rijeku, sve se promijenilo. Njegova mama, gospođa Ljubica, dolazila je svaki vikend s loncima punim hrane i uvijek bi komentirala: “Ana, draga, kod nas se to malo drugačije radi.”

Te večeri nisam više mogla izdržati. “Zašto me stalno uspoređuješ s drugima? Zar ti nisam dovoljna?” viknula sam, glas mi je zadrhtao.

Ivan je podigao pogled s mobitela. “Ma nemoj odmah dramatizirati. Samo kažem da bi mogla malo više slušati savjete. Nije to ništa loše. Svi znaju da Mirela najbolje kuha u zgradi.”

Osjetila sam kako mi lice gori od srama i bijesa. Sjetila sam se svih onih puta kad sam satima stajala nad štednjakom, pokušavajući napraviti nešto posebno za njega. Sjetila sam se i svog oca iz Mostara, koji bi uvijek rekao: “Bitno je da kuhaš s ljubavlju, Ana. Sve ostalo je manje važno.” Ali ovdje, u Rijeci, činilo se da ljubav nije dovoljna.

Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam budna, slušajući Ivanovo ravnomjerno disanje. U glavi su mi se vrtjele slike: njegova mama koja mi uzima kuhaču iz ruke; Mirela koja šalje slike svojih kolača u našu grupu na Viberu; Ivan koji uzdiše svaki put kad probam nešto novo.

Sljedećeg jutra odlučila sam razgovarati s njim. Pripremila sam mu kavu i sjela nasuprot njega za stol.

“Ivane, moramo razgovarati. Osjećam se kao da nikad nisam dovoljno dobra za tebe ni tvoju obitelj. Svaki put kad uspoređuješ moje kuhanje s drugima, boli me. Osjećam se kao gost u vlastitoj kući.”

Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa slegnuo ramenima. “Ana, pa znaš kakva je moja mama. Ona samo želi najbolje za nas. I znaš da Mirela stvarno dobro kuha…”

Prekinula sam ga: “Nije stvar u hrani! Stvar je u tome što nikad ne kažeš da cijeniš moj trud. Nikad ne kažeš hvala. Samo uspoređuješ i kritiziraš.”

Vidjela sam kako mu lice postaje ozbiljno prvi put nakon dugo vremena. “Nisam znao da te to toliko pogađa… Mislio sam da ti pomažem savjetima. Znaš da kod nas u obitelji svi komentiraju hranu…”

“Ali ja nisam tvoja mama! Nisam ni Mirela! Ja sam Ana! I želim da me voliš zbog mene, a ne zbog toga koliko dobro pravim sarmu ili kolače!”

Tog trenutka Ivan je spustio glavu i tiho rekao: “Oprosti, stvarno nisam razmišljao o tome na taj način… Navikao sam na te komentare cijeli život. Ali vidim da te povrijedilo i žao mi je.”

Nisam znala što dalje reći. Osjećala sam olakšanje jer me napokon čuo, ali i tugu jer je trebalo toliko vremena da do toga dođe.

Tijekom sljedećih tjedana stvari su se polako mijenjale. Ivan je počeo primjećivati moj trud i češće bi rekao “hvala” ili “super ti je ispalo”. Njegova mama i dalje bi donosila lonce hrane, ali sada bih joj zahvalila i rekla: “I ja imam svoj način.” Mirela je ostala kraljica kolača u zgradi, ali ja više nisam osjećala potrebu natjecati se s njom.

Jedne subote Ivan me zagrlio dok sam rezala povrće za ručak.

“Znaš, Ana… Volim tvoj grah najviše na svijetu. Zato što ga ti praviš.”

Naslonila sam glavu na njegovo rame i prvi put nakon dugo vremena osjetila mir.

Ali ponekad se još uvijek pitam: Zašto nam je tako teško reći jedno drugome da smo dovoljno dobri? Zašto dopuštamo da nas tuđa mišljenja udalje od onih koje najviše volimo?