Zašto ne dopuštam svojoj kćeri da se razvede: Priča jedne majke
“Ne možeš to napraviti, Ivana! Razmisli još jednom, molim te!” viknula sam, glas mi je drhtao dok sam stajala nasred naše male kuhinje u Splitu. Ivana je sjedila za stolom, ruke su joj bile stisnute u šake, a oči crvene od suza. “Mama, ne mogu više. Ne znaš kako je živjeti s njim. Ti vidiš samo ono što želiš vidjeti.”
Osjetila sam kako mi srce puca. Moja kćerka, moja jedina Ivana, želi napustiti muža. Muža koji joj je dao sve – kuću na Žnjanu, auto, putovanja svako ljeto na Brač. Sve ono o čemu sam ja mogla samo sanjati dok sam odrastala u malom stanu s troje braće i sestara u Sarajevu, dok je rat bjesnio oko nas. Nisam joj mogla dati bogatstvo, ali sam joj dala ljubav i naučila je da cijeni sigurnost.
“Ivana, tvoj muž je dobar čovjek. Radi po cijele dane da bi ti i djeca imali sve. Znaš li koliko žena bi voljelo biti na tvom mjestu?”
Ona je samo odmahivala glavom. “Mama, ti ne znaš kako je kad te netko gleda kao komad namještaja. Kad te ne pita kako si, kad te ne zagrli. Novac nije sve!”
Sjetila sam se dana kad mi je prvi put rekla da želi udati se za nekog tko ima novca. Imala je samo sedamnaest godina i gledala je turske serije s prijateljicama. “Mama, ja ću se udati za nekog tko će mi kupovati haljine i voditi me na večere!” smijala se tada. Nisam joj zamjerila – tko ne želi bolji život za svoju djecu? Ali sada, kad ima sve to, ona želi otići.
Nisam joj rekla, ali krivila sam sebe i njenog oca. On je uvijek bio odsutan – prvo zbog posla u Njemačkoj, a kasnije zbog drugih žena. Kad bi došao kući, donosio bi poklone i novac, ali nikad nije pitao Ivanu kako joj je u školi ili što sanja. Možda je zato naučila tražiti sigurnost u stvarima, a ne u ljudima.
“Ivana, razvod nije rješenje. Što ćeš s dvoje male djece? Kako ćeš sama? Znaš li koliko je teško biti samohrana majka u Hrvatskoj? Ljudi će pričati, gledat će te kao da si kriva za sve!”
Pogledala me s tugom i bijesom. “Mama, ja bih radije bila sama nego nesretna! Ne mogu više glumiti pred djecom da smo sretni. Oni sve vide!”
Te noći nisam spavala. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla grada. Sjećanja su mi navirala – kako sam bježala iz Sarajeva s Ivanom u naručju, kako sam radila po tri posla da joj platim fakultet u Zagrebu. Sve sam to radila da bi ona imala bolji život. Zar je moguće da sam pogriješila?
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je napeta. Moj muž Ante šutio je i gledao televiziju kao da se ništa ne događa. “Pusti je neka radi što hoće,” rekao mi je jednom navečer dok smo prali suđe. “Nije više mala.” Ali ja nisam mogla pustiti.
Jednog popodneva došla nam je susjeda Mirela na kavu. “Čula sam da Ivana ima problema u braku,” šapnula mi je dok smo sjedile na terasi. “Znaš kako to ide… ljudi pričaju.” Osjetila sam sram i ljutnju istovremeno. Zar smo došli do toga da nas susjedi sažalijevaju?
Ivana je sve više vremena provodila kod prijateljice Lejle. Djeca su bila zbunjena – mali Luka me pitao zašto tata viče na mamu, a Ana je počela mokriti u krevetu. Srce mi se kidalo svaki put kad bih ih gledala.
Jedne večeri Ivana se vratila kasno. Sjela je kraj mene i tiho rekla: “Mama, podnijela sam zahtjev za razvod.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
“Zašto mi to radiš? Zar ti ništa nisam značila? Zar ti nije stalo do obitelji?” pitala sam kroz suze.
“Mama, ja te volim najviše na svijetu. Ali moram misliti na sebe i svoju djecu. Ne želim da Ana misli da je normalno biti nesretan u braku. Ne želim da Luka misli da muškarac smije vikati na ženu kad god mu nešto ne paše.”
Nisam znala što reći. S jedne strane razumijem – znam kako boli kad te netko ne voli onako kako zaslužuješ. Ali s druge strane… što će biti s njima? Kako će preživjeti bez sigurnosti koju im daje muž? Hoće li društvo ikada prihvatiti ženu koja sama odgaja dvoje djece?
Dani su prolazili, a ja sam se osjećala izgubljeno. Gledala sam Ivanu kako se bori s papirima, odvjetnicima i vlastitim strahovima. Gledala sam unuke kako traže pažnju i ljubav koju im nitko ne može dati kao roditelji zajedno.
Ponekad se pitam jesam li ja ta koja ne vidi istinu ili je ona ta koja ne zna što znači sreća? Je li bolje ostati zbog djece ili otići zbog sebe? Što biste vi napravili na mom mjestu?