Zašto nemaš novca za mene?
“Zašto nemaš novca za mene?” Filip je stajao ispred mene, lice mu je bilo crveno od bijesa, a oči su mu gorjele. U ruci je držao mobitel, onaj skupi model koji sam mu kupila prošle godine, kad sam još vjerovala da će ga to usrećiti. “Svi moji prijatelji idu na more, a ti mi ne možeš platiti ni vikend u Novalji!”
Osjetila sam kako mi srce propada u stomak. U kuhinji je mirisalo na kavu i svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, zasićen neizgovorenim riječima. Pogledala sam prema prozoru, prema dvorištu gdje je moj otac nekad sadio rajčice, a mama vješala rublje. Sve što sam imala, sve što sam gradila, činilo se tako bezvrijednim pred Filipovim zahtjevima.
“Filipe, znaš da radim dva posla. Znaš da jedva plaćam režije. Ne mogu ti dati ono što nemam,” pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao.
“To je tvoj problem! Svi drugi imaju! Samo ja nemam ništa!”
Sjetila sam se dana kad sam ga prvi put držala u naručju. Bio je tako malen, tako bespomoćan. Obećala sam sebi da ću mu dati sve što mogu. Ali nitko me nije pripremio na to koliko će to “sve” biti – i koliko će ga malo zadovoljiti.
Moj muž, Dario, sjedio je za stolom i šutio. Uvijek je šutio kad bi Filip vikao. Nikad nije znao što reći. “Pusti ga, proći će ga,” govorio bi kasnije, kad bi Filip zalupio vratima i nestao u svojoj sobi.
Ali nije prolazilo. Svaki tjedan novi zahtjevi: tenisice od 1200 kuna, PlayStation, izlasci, putovanja. Svaki put kad bih rekla “ne mogu”, osjećala bih se kao najgora majka na svijetu.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, čula sam Darija kako tiho govori: “Možda bismo mogli dignuti još jedan kredit? Samo da mu damo priliku da ne bude izopćen među vršnjacima…”
Okrenula sam se prema njemu s nevjericom. “Dario, već smo do grla u dugovima! Zar ne vidiš da ga razmazujemo? Da ga učimo da mu sve pripada?”
On je slegnuo ramenima. “Svi tako rade danas. Ako mu ne damo mi, dat će mu netko drugi.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam kišu kako lupa po limenom krovu i razmišljala o svemu što sam žrtvovala. O svom poslu u trgovini gdje me šefica svaki dan ponižava zbog par kuna viška ili manjka u kasi. O dodatnim satima čišćenja po tuđim stanovima, gdje me ljudi gledaju kao da sam prozirna.
Sjetila sam se svoje majke. Nikad nije imala puno, ali nas je naučila da cijenimo ono što imamo. Da budemo zahvalni za svaki komad kruha i svaku toplu riječ.
Ali Filip… Filip je odrastao u svijetu gdje se vrijednost mjeri brojem lajkova i markom odjeće.
Sljedeće jutro našla sam ga kako sjedi za stolom i tipka po mobitelu.
“Filip, možemo li razgovarati?” upitala sam tiho.
Podignuo je pogled, ali nije ništa rekao.
“Znam da ti nije lako. Znam da želiš biti kao svi drugi. Ali ne mogu ti dati ono što nemam. I ne želim da misliš da te manje volim zbog toga. Volim te više od svega na svijetu. Ali moram te naučiti da život nije uvijek fer. Da ponekad moraš raditi za ono što želiš.”
Nije odgovorio. Samo je slegnuo ramenima i otišao u sobu.
Dani su prolazili, a napetost u kući rasla je poput oluje koja prijeti da će nas sve progutati. Dario i ja smo se sve češće svađali – oko novca, oko Filipa, oko svega što nismo imali snage izgovoriti jedno drugome.
Jednog popodneva zazvonio mi je mobitel dok sam bila na poslu. Bila je to razrednica.
“Gospođo Ivana, Filip već tjedan dana ne dolazi na nastavu. Je li sve u redu kod kuće?”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama.
Kad sam došla kući, Filip nije bio tamo. Dario je sjedio pred televizorom i pio pivo.
“Gdje je Filip?”
Slegnuo je ramenima. “Rekao je da ide kod prijatelja.”
Te noći nisam oka sklopila. U glavi su mi se vrtjele slike: Filip na ulici, Filip s pogrešnim društvom, Filip koji bježi od svega što smo pokušali izgraditi.
Ujutro sam ga našla kako spava na kauču u dnevnom boravku. Lice mu je bilo umorno, oči crvene.
Sjela sam pokraj njega i tiho ga pomilovala po kosi.
“Filip… Molim te, reci mi što se događa? Zašto ne ideš u školu?”
Pogledao me s tugom koju nikad prije nisam vidjela u njegovim očima.
“Mama… Ne mogu više slušati kako svi pričaju o putovanjima, o stvarima koje imaju… Osjećam se kao nitko i ništa… Kao da nikad neću biti dovoljno dobar…”
Zagrlila sam ga čvrsto, suze su mi klizile niz lice.
“Ti si meni uvijek dovoljno dobar. Ali moraš naučiti voljeti sebe zbog onoga što jesi, a ne zbog onoga što imaš ili nemaš. Zajedno ćemo proći kroz ovo. Obećavam ti.”
Nakon tog razgovora ništa nije bilo isto – ali polako smo počeli graditi nešto novo. Naučila sam postavljati granice i reći “ne” bez grižnje savjesti. Filip je počeo raditi preko ljeta kod susjeda na građevini i prvi put zaradio svoj novac.
Dario i ja smo otišli na bračno savjetovanje i naučili razgovarati bez vikanja i optuživanja.
Nije lako – ni danas nije lako – ali barem znam da više ne moram biti sama u svemu ovome.
Ponekad se pitam: Jesmo li mi roditelji krivi što smo djecu naučili da im sve pripada? Ili je to jednostavno duh vremena koji nas sve guta? Kako vi postavljate granice svojoj djeci?