Dvije godine nakon vjenčanja s razvedenim muškarcem: Hoće li naša ljubav preživjeti kad njegova kćerka uđe u naš život?
“Ne mogu vjerovati da ovo radimo, Pavle!” – viknula sam, dok sam pokušavala ugurati još jednu Majinu torbu u naš ionako pretrpani hodnik. On je samo šutio, gledao u pod, a meni su ruke drhtale od bijesa i straha. Dvije godine smo gradili naš mali svijet, a sada mi se činilo da će sve puknuti zbog jedne tinejdžerke i nekoliko njenih kofera.
Maja je stajala na vratima, s kapuljačom navučenom preko glave, pogledom koji je govorio: “Ne želim biti ovdje jednako kao što ti ne želiš da ja budem ovdje.” Nije mi bila neprijatelj, ali nisam znala kako joj prići. Pavle je bio između nas, razapet između prošlosti i sadašnjosti, između mene i nje.
“Majo, možeš li barem skinuti cipele?” – pokušala sam mirno, ali moj glas je zvučao oštrije nego što sam htjela. Ona je prevrnula očima i šutke izula starke. Pavle je uzdahnuo. “Ajde, idemo ti pokazati sobu…”
Soba. To je bila naša radna soba, moj kutak za mir i tišinu. Sada je postala Majina soba, a moj mir je nestao zajedno s mojim knjigama i bilješkama koje sam morala preseliti u kuhinju. Prve večeri sjedila sam za stolom, pokušavajući raditi dok su iz sobe dopirali tihi zvuci Majine glazbe i povremeni šapat na mobitelu.
Pavle je sjedio nasuprot mene, nervozno lupkao prstima po stolu. “Znaš da nije lako ni njoj…” rekao je tiho. Pogledala sam ga, osjećajući kako se u meni miješaju ljubav i ljutnja. “A meni je lako? Jesam li ja ikad imala priliku reći što želim?”
Sljedećih tjedana naš stan postao je bojno polje. Maja nije htjela doručkovati s nama. Uvijek bi kasnila u školu, ostavljala prljave tanjure po stanu, a Pavle bi sve to opravdavao: “To su godine… Proći će je.” Ali meni nije prolazilo. Svaki dan sam osjećala kako se udaljavamo.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, pronašla sam u Majinoj jakni kutiju cigareta. Srce mi je preskočilo. Nisam znala što da radim – reći Pavlu? Razgovarati s Majom? Ili jednostavno šutjeti? Odlučila sam joj ostaviti poruku na stolu: “Znam za cigarete. Ako želiš pričati, tu sam.” Sljedeće jutro poruka je nestala, ali Maja me nije ni pogledala.
Pavle je sve više vremena provodio na poslu. Kad bi došao kući, bio bi umoran i odsutan. Počela sam se pitati jesam li pogriješila što sam se udala za nekoga tko već ima obitelj iza sebe. Možda nikad neću biti na prvom mjestu.
Jedne noći čula sam tihi plač iz Majine sobe. Oklijevala sam, ali ipak pokucala. “Majo? Sve u redu?” Tišina. Onda šapat: “Možeš li… možeš li samo sjesti tu?” Sjela sam na rub kreveta, a ona mi je okrenula leđa. “Mama me ne želi više kod sebe… Tata me ne razumije… A ti me mrziš.”
Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ne mrzim te, Majo. Samo… ni meni nije lako. Svi smo izgubljeni.”
Te noći prvi put smo razgovarale iskreno. Ispričala mi je o svađama s majkom, o osjećaju da nigdje ne pripada. Ja sam joj priznala da se bojim da ću izgubiti Pavla ako ne uspijem s njom pronaći zajednički jezik.
Ali idila nije dugo trajala. Pavle je jednog dana došao kući ranije i zatekao nas kako se smijemo dok gledamo stari bosanski film na laptopu. Umjesto da bude sretan, povukao me u kuhinju i optužio me da pokušavam biti bolja majka od njegove bivše žene.
“Nisi ti njena majka!” vikao je tiho kroz zube. “Nemoj joj puniti glavu protiv njezine mame!”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. “Samo sam pokušala pomoći! Ti si taj koji bježi od problema!”
Te večeri Maja je čula našu svađu i zaključala se u sobu. Sljedećih dana svi smo hodali po jajima. Pavle i ja smo prestali razgovarati osim o najnužnijem.
Jednog popodneva zazvonio je telefon – bila je to Pavlova bivša žena, Sanja. Htjela je razgovarati sa mnom. “Znam da nije lako s Majom… Ali ona te treba više nego što misliš. I ja sam pogriješila puno puta.”
Taj razgovor mi je otvorio oči – svi smo mi ranjeni, svi griješimo i svi tražimo svoje mjesto pod suncem.
Polako smo počeli graditi nove granice i pravila – zajedno smo večerali barem jednom tjedno, dogovorili smo tko što čisti i kad ima pravo na mir u stanu. Nije bilo lako, ali bilo je iskreno.
Danas, dvije godine nakon što je Maja došla k nama, još uvijek učimo jedni o drugima. Ponekad se smijemo zajedno, ponekad plačemo ili vičemo – ali više ne bježimo od problema.
Ponekad se pitam: Jesam li dovoljno jaka za ovu obitelj? Može li ljubav preživjeti sve ove oluje ili su neke rane jednostavno preduboke? Što vi mislite – vrijedi li boriti se kad obitelj nije savršena?