Kad Ljubav Postane Teret: Priča o Izborima i Gubitku
“Ne mogu više, Ivane! Ne mogu!” viknula sam, glas mi je drhtao, a ruke su mi bile hladne kao led. Stajala sam nasred dnevnog boravka, dok je Ivan sjedio na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod. Njegova majka, Mara, već je treći put tog tjedna nestala iz kuće. Našli smo je kod susjeda, bosa, uplakana, ne znajući gdje se nalazi.
“Ona je moja majka, Jasmina! Ne mogu je ostaviti samu!” Ivan je podigao glas, ali u njegovim očima nije bilo ljutnje, već očaja. “Znaš da doktori kažu da joj je ostalo još malo. Ne mogu je smjestiti u dom, to bi je ubilo.”
Sjedila sam na stolici, osjećajući se kao da mi netko steže grlo. “Ali što je s nama? Što je s našom djecom? Sara ima tek devet godina, a Dino je u pubertetu. Boje se bake. Noćima ne spavaju kad čuju kako viče ili plače. Ja više ne mogu sama sve nositi.”
Ivan je šutio. Znao je da govorim istinu. Mara je imala tešku demenciju, ponekad bi me zamijenila za svoju sestru, ponekad bi zaboravila gdje je WC, a jednom je pokušala izaći iz stana usred noći. Policija ju je vratila, a susjedi su počeli izbjegavati našu obitelj.
“Možemo unajmiti nekoga da pomaže,” predložio je Ivan, ali znala sam da si to ne možemo priuštiti. Moja plaća medicinske sestre i njegova kao vozača autobusa jedva su pokrivale režije i kredite.
“Ne možemo, Ivane. Sve pada na mene. Ti si na poslu po cijele dane. Ja radim noćne smjene, a kad dođem kući, umjesto da se odmorim, moram paziti na tvoju majku. Djeca su zapostavljena, a ja više ne znam tko sam.”
Ivan je ustao, lice mu je bilo sivo, oči crvene. “Znači, želiš da je izbacim na ulicu? Da gledam kako umire sama?”
“Ne želim to! Ali ne mogu više!” suze su mi potekle niz lice. “Ili ona, ili ja.”
Te riječi su visile u zraku kao prijetnja. Ivan ih je shvatio ozbiljno. Te noći nije spavao kraj mene. Ujutro je spakirao torbu.
“Ako ne možeš prihvatiti moju majku, ne možeš ni mene,” rekao je tiho. Djeca su plakala, Sara se držala za njegovu nogu, Dino je šutio i gledao kroz prozor. “Odlazim kod sestre. Razmislit ćemo o razvodu.”
Nakon što su vrata za njim zalupila, osjetila sam olakšanje i krivnju istovremeno. Prvi put nakon mjeseci, kuća je bila tiha. Ali ta tišina nije donosila mir, već prazninu. Djeca su me gledala kao da sam im nešto oduzela.
Sljedećih dana, Mara je bila smještena kod Ivanove sestre, ali ni tamo nije bilo lako. Zvala me njegova sestra, Ljiljana, u suzama: “Jasmina, ja ne mogu više! Mara je noćas pokušala zapaliti štednjak. Djeca su prestravljena. Što ćemo?”
Nisam imala odgovor. U bolnici sam gledala starije pacijente s demencijom i znala sam što nas čeka. Nitko nije bio spreman na to. Sustav je slab, domovi su skupi i puni, a obitelj je često jedina opcija. Ali što kad obitelj više ne može?
Ivan mi je slao poruke: “Jesi li sretna sada? Majka pati, djeca pate, ja patim. Jesi li to htjela?”
Nisam znala što da odgovorim. Noći sam provodila budna, gledajući u strop, pitajući se gdje sam pogriješila. Jesam li sebična? Ili sam samo čovjek koji više ne može izdržati?
Jedne večeri, Dino mi je prišao: “Mama, hoće li tata doći kući?” Pogledala sam ga i vidjela koliko je odrastao u tih nekoliko tjedana. “Ne znam, sine. Tata i ja moramo puno toga riješiti.”
Sara je crtala crtež obitelji, ali tata je bio izbrisan. “Zašto si izbrisala tatu?” pitala sam je tiho.
“Jer ga nema,” odgovorila je jednostavno.
Prolazili su tjedni. Ivan i ja smo se viđali samo kad bi dolazio po djecu. Razgovarali smo hladno, kao stranci. Mara je završila u bolnici nakon što je pala i slomila kuk. Liječnici su rekli da joj nije ostalo još puno. Ivan je bio slomljen.
Jednog dana me nazvao: “Jasmina, oprosti. Nisam znao koliko je teško dok nisam sam pokušao. Ne znam što da radim.”
Plakala sam s njim na telefonu. “Nisi ti kriv. Nitko nije kriv. Samo… život je takav.”
Mara je umrla nekoliko dana kasnije. Ivan i ja smo stajali jedno kraj drugoga na groblju, djeca između nas. Nismo se držali za ruke, ali smo znali da dijelimo isti teret tuge i olakšanja.
Danas, mjesecima kasnije, Ivan i ja još uvijek nismo zajedno. Djeca su se navikla na novu rutinu, ali ponekad pitaju hoćemo li opet biti obitelj. Ja ne znam odgovor.
Pitam se često: Jesam li pogriješila što sam stavila sebe i djecu na prvo mjesto? Je li moguće biti dobar supružnik, roditelj i snaha – a da ne izgubiš sebe? Što biste vi učinili na mom mjestu?