Slika koja je sve promijenila: Vikend u Bieszczadima koji mi je slomio srce
“Ne zovi, tamo je slab signal.” Ivanove riječi odzvanjale su mi u ušima dok sam zurila u zatvorena vrata našeg stana na Trešnjevci. U rukama sam još uvijek držala njegovu šalicu za kavu, onu s natpisom ‘Najbolji tata’, i osjećala sam kako mi se srce steže. Nije to bio prvi put da ide s dečkima u planine, ali ovaj put nešto je bilo drugačije. Možda način na koji me poljubio u čelo, kao da me pozdravlja iz daljine, ili možda način na koji je izbjegavao moj pogled dok je pakirao onu novu plavu jaknu koju sam mu kupila za rođendan.
“Mama, gdje je tata?” upitala je Lana, naša desetogodišnja kćer, dok je sjedila za stolom i crtala. “Otišao je na vikend s prijateljima, dušo. Vratit će se u nedjelju navečer,” odgovorila sam, pokušavajući zvučati smireno, ali glas mi je zadrhtao. Lana me pogledala svojim velikim smeđim očima, onako kako samo djeca znaju gledati kad osjete da nešto nije u redu.
Subota je prošla sporo. Oprala sam prozore, pospremila ormare, čak sam i ispekla kolač od jabuka koji Ivan najviše voli. Svaki put kad bi mobitel zazvonio, srce bi mi preskočilo. Ali nije bio on. Samo mama iz Osijeka koja pita kako smo, sestra Petra koja šalje slike svog psa i kolegica iz škole koja me podsjeća na roditeljski sastanak. Ivan nije zvao. Nije ni poslao poruku.
Nedjelja popodne. Lana i ja smo gledale crtiće kad mi je stigla poruka od prijateljice Mirele: “Jesi vidjela ovo?” Priložen je bio link na Facebook stranicu nekog planinarskog društva. Kliknula sam, ne sluteći ništa loše. A onda – hladan tuš. Na fotografiji Ivan stoji zagrljen s nekom ženom, smije se onim svojim osmijehom koji mi je nekad bio sve na svijetu. Ona mu ljubi obraz, a oko njih još nekoliko ljudi, svi veseli, svi bezbrižni. U opisu piše: “Ekipa iz Zagreba uživa u Bieszczadima!”
Nisam mogla disati. Osjetila sam kako mi se ruke tresu dok sam povećavala fotografiju, tražeći neki znak da to nije ono što mislim da jest. Ali bila je tu – njegova ruka oko njenog struka, njezina glava naslonjena na njegovo rame. Lana me gledala zbunjeno: “Mama, što je bilo?” Nisam znala što reći.
Cijeli dan sam provela u magli. Pokušavala sam racionalizirati – možda je to samo prijateljica, možda je slučajno tako ispalo na slici. Ali znala sam istinu. U očima mu se vidjela ona iskra koju već dugo nisam vidjela kad gleda mene.
Kad se Ivan vratio u nedjelju navečer, kuća je mirisala na kolač od jabuka. Ušao je tiho, kao lopov. “Bok, cure! Kako ste bile?” pitao je veselo, ali ja sam već bila spremna.
“Kako je bilo u Bieszczadima?” upitala sam ga ravno gledajući ga u oči.
“Super! Ma znaš, dečki i ja… hodali smo cijeli dan, smijali se… Baš nam je trebalo.”
“Tko je ona žena s kojom si bio na slici?” prekinula sam ga naglo.
Zastao je. Pogled mu je pobjegao prema podu. “Koja žena? Ma to je samo kolegica od Frane… slučajno smo svi stali za fotku…”
“Ne laži me, Ivane! Vidjela sam kako te gleda. Vidjela sam kako ti nju gledaš!” glas mi je pucao od suza koje su navirale.
Lana je pobjegla u svoju sobu kad je shvatila da će biti svađe. Ivan je šutio nekoliko trenutaka pa sjeo za stol i pokrio lice rukama.
“Nije to ništa ozbiljno… Samo… osjećao sam se izgubljeno zadnjih mjeseci. Ti si stalno umorna, stalno oko Lene i škole… Ja… trebao sam nekoga tko će me opet vidjeti kao muškarca.”
Osjetila sam kako mi se svijet ruši pod nogama. Sve one godine zajedničkog života, svi naši planovi, sve žrtve koje sam podnijela – sad su bile ništa.
“A ja? Ja tebe više ne vidim? Ja nisam dovoljna?” pitala sam kroz suze.
Ivan nije odgovorio. Samo je šutio i gledao kroz prozor.
Te noći nisam spavala. Slušala sam Lanu kako tiho plače u svojoj sobi i pitala se gdje smo pogriješili. Je li to stvarno samo moja krivnja? Jesam li mogla više? Ili su to samo izgovori za njegovu slabost?
Sljedećih dana živjeli smo kao stranci pod istim krovom. Lana nas je promatrala sa strahom, bojeći se svakog novog prepirke. Moja mama me zvala svaki dan: “Dušo, moraš misliti na Lanu! Nemoj raditi ništa naglo.” Sestra Petra mi je nudila da dođem kod nje u Rijeku na par dana da dođem sebi.
Ivan se trudio biti dobar otac – vodio Lanu u park, pomagao joj oko zadaće – ali između nas više nije bilo ničega osim tišine i neizgovorenih riječi.
Jedne večeri sjela sam za kuhinjski stol i napisala mu pismo. Sve što nisam mogla reći naglas – o povjerenju koje više ne postoji, o boli koju osjećam svaki put kad ga pogledam, o tome kako ne želim da Lana odrasta u kući punoj laži.
Kad mu je pročitao pismo, samo je tiho rekao: “Žao mi je.” I znao je da to nije dovoljno.
Danas živimo odvojeno. Lana vikende provodi kod njega, a ja pokušavam pronaći sebe među ruševinama našeg braka. Ponekad se pitam jesam li mogla nešto promijeniti ili smo jednostavno izgubili jedno drugo negdje putem.
Možda ste i vi prošli kroz nešto slično? Je li moguće ponovno vjerovati nakon izdaje? Ili su neke rane jednostavno preduboke da bi ikad zacijelile?